Trideset godina kasnije
Planinarski križni put organiziran u vikendu 23. i 24. rujna okupio je 11. sudionika kao i davne 1987. godine. U jesen 1987. godine, 12. i 13 rujna, čitavu trasu Križnog puta kroz Samoborsko gorje (kasnije nazvanog Planinarski križni put) prošlo je osam sudionika s još troje pridruženih u drugom danu. Sveukupno 11. Tako je bilo i ove godine, trideset godina kasnije. Prvu trasu hodale su četri žene, a tako je bilo i sada. Naravno i muškaraca je bio isti broj. Prije trideset godina trasu je vodio Radovan Librić. Tako je bilo i sada. Ponovno je vodio ovaj pohod nakon trideset godina.
Na prvu postaju stigla je sudionike pozdraviti Nadica Doboš, jedna od sudionica prvog pohoda. Svi sudionici prvog Križnog živi su. Tadašnji kapelan Nikola navršio je 60. godina. Vlč. Vlado je duhovnik u bogosloviji na Kaptolu. Verica je jedna od najboljih vjeroučiteljica koju naša Hrvatska ima i stanuje u Lipovljanima….i tako redom. Razišli se, ali zahvaljujemo Bogu što smo bili dionici tog prvog planinarenja uz križ Kristov. Planinarenja koje nas je više ili manje dotaklo, izmjenilo, dalo ljepotu našim životima.
Nakon trideset godina sudionici su obišli iste postaje koa i na prvom Križnom putu kroz Samoborsko gorje. Trasa je bila gotovo ista, a napravilo se odstupanje tamo gdje je bilo nemoguće proći od zaraslih livada i djelova puta koji su neprohodni. Od Samobora preko Kotara, Ruda, Lipovca, Dragonoša, Noršić Sela, Kumera, Slanog Dola, Gradišća, sudionici su se vratili natrag u Samobor pred župnu crkvu svete Anastazije.Nisu odustali ni kad je počela padati kiša. Nisu odustali ni kod najvećih uspona…radovali su se uspomenama koje im je ispripovjedao Radovan, a kojih se rado sjeća i nosi ih u svome srcu.
Mnoge stvari su se promijenile. Zarasle su livade, šumski putovi, u Kotarima više nema franjevaca, asfaltirano je većinu cesta gdje prolazi dionica tog prvog pohoda, svi župnici su promjenjeni, a većina njih pokojna. Ostalo je Samoborsko gorje, i dalje lijepo. Ostale su kapele, križevi, crkve. Ostalo je zajedništvo malobrojnih župljana Samoborskog gorja. Prije trideset godina nismo mogli ni sanjati da će autobus voziti iz Samobora do Jarušja, da će komunizam nestati u ropotarnici povijesti, da će Planinarski križni put biti omiljena pobožnost raširena gotovo u svim (nad) biskupijama u našoj Hrvatskoj.
Sudionici ovog pohoda molili su na mnoge nakane, za sve ono lijepo i dobro što je Planinarski križni put donio u njihove živote, zahvalili. Misu su slavili u Noršić Selu, a predvodio ju je vlč. Matej Petrić.
Na kraju pohoda najmlađi sudionik Zvonimir Matić obećao je, ako mu Bog da zdravlja, voditi ponovno putevima prvog PKP-a. Biti će to 2047. godine.