U produženom vikendu 22. – 25. svibnja održana su dva redovita projekta ove godine spojena u jedan izlet. Najviše zbog udaljenosti kombinirao se pohod Hrvatskom Lijepa li si… s posjetima nacionalnim parkovima i došlo se do zelenog otoka Mljeta. Osmi otok po veličini u Jadranskom moru, sa samo tisuću stanovnika pod gusto raspoređenim Alepskim borovima turisti još nisu posve preplavili – na cijelom otoku nalazi se tek jedan hotel. Zato ga je naša skupina sastavljena od apsolutno svih godišta i generacija prošla i istražila u svim njegovim zakucima i možemo mnogo govoriti o tome. Mljet je naoko nerazvedeni izduženi otok, širok prosječno 3 km, a dugačak 37 km. Prirodoslovno to je otok osebujnosti i kontrasta, a Nacionalni park “Mljet” zauzima njegov sjeverozapadni dio, koji se proteže područjem od 5.375 hektara zaštićenog kopna i okolnog mora. To je područje 11. studenoga 1960. godine proglašeno nacionalnim kao prvi na našoj obali. Stanovnici otoka Mljeta jedini su otočani na hrvatskom Jadranu koji se koriste ijekavskim govorom. Današnje stanovništvo bavi se zemljoradnjom, posebice vinogradarstvom i maslinarstvom, a turizam i ugostiteljstvo sve više preuzimaju primat u svakodnevnom životu otočana, što je posebice vidljivo i u razvoju novih naselja uz more.
Započevši noćnom vožnjom autoputom do poluotoka Pelješca odakle je sudionike na otok prevezao trajekt, prvi dan obilazili su se dijelovi van samog područja nacionalnog parka. Na krajnjem istoku bilo je zaustavljanje u selu Korita s razgledom stare mlinice za ulje i predromaničke crkvice sv. Pavla. Prepričava se legenda kako je mjesto na koje je sv. Pavao došao nakon brodoloma koji je doživio na svom putu u Rim i tada tamo donio radosnu vijest bio upravo Mljet. Na tom mjestu je za svih 107 sudionika vjeroučitelj Radovan Librić vodio katehezu o napadima i provokacijama koje praktični vjernici često proživljavaju u današnjem hrvatskom društvu. Popodne je provedeno u Saplunari – jednoj od najljepših plaža na našem moru. Pred večer su sudionici smješteni na noćenje u osnovnoj školi u centralnom mjestu na otoku, Babinom polju. Dok je padao mrak organizirano se krenulo do Odisejeve špilje, jami koja je, prema predaji, bila utočište legendarnog Odiseja kad je pao u ruke otočkoj nimfi Kalipso. Dok su je neki samo promatrali sa stijena, dio je i zaplivao u nju radi potpunog doživljaja. Usprkos naporu dalekog puta većina je sudionika još imala snage zapjevati pred školom pod zvjezdanim nebom nekoliko pjesama pod vodstvom našega Milana s gitarom.
U rano jutro u subotu ušlo se na područje samog nacionalnog parka. Centralni dio bio je obilazak otočića sv. Marije uz stručno vodstvo gospodina Igora – vodiča iz zaklade Svete Marije koja za prvotni cilj ima ovo mjesto pretvoriti u duhovnu oazu Dubrovačke biskupije. Samostan se vraća u stanje približno prvobitnom, dobiva obnovljenu crkvu, knjižnicu, kongresnu dvoranu, muzej i dio smještajnog kapaciteta… Bogatstvo povijesti ovdje progovara iz svakog kamena, a višestoljetni boravak benediktinaca koji su ga napustili 1808. godine ostavio je duboki trag u životu otoka. U crkvi koja je kao i samostan sagrađena u 12. st. i danas je spomenik kulture euharistiju je predvodio vlč. Milan Kerš, koji se nalazio među hodočasnicima. Popodne je iskorišteno u svim aktivnostima koje Mljet pruža: kupanje i sunčanje, šetnja, vožnja biciklima, planinarenje, opuštanje u ljepotama očuvane prirode i to uglavnom oko fenomena otoka – sustava jezera. Veliko jezero površine 145 hektara, te dubine do 46 metara i Malo jezero površine 24 hektara i dubine do 29 metara svojim tajnama privlače prirodoslovce, te i druge znatiželjnike i zaljubljenike u prirodu, među kojima i nas.
Odlazak sa otoka je bio prvim ranim trajektom, a prvo duže stajanje sa nedjeljnom euharistijom održalo se u svetištu Vepric kod Makarske. U skladnom prirodnom ambijentu, na obroncima šumovitog brežuljka nalazi se prirodna špilja i cijeli krajolik s brežuljcima, raslinjem i potokom koje živo podsjeća na Lurd. U svetištu je podignuta kapela sa sakristijom, oltar na trgu, ispovjedaonice, postaje križnog puta, dom za duhovne vježbe, staze za procesije.
Na povratku je dio vremena proveden razgledavajući grad koji je srce Dalmacije i ušće rijeke Cetine – Omiš. Nakon tako bogato ispunjenih dana svi su se sudionici višestruko obogaćeno vratili kućama noseći na poseban način još jedan dio domovine u svojim srcima. Geslo pohoda „Što je više lome to je volim jače“ smo započeli živjeti davno, pa ćemo preko ovako posebnih pohoda samo još jače učvrstiti.