Znajući da smo prikupili domaćeg sjemenja i da povrće na Cerini uzgajamo iz većinom domaćeg sjemenja, mnogi me pitaju za sjeme pojedinog povrća i žele ga nabaviti za svoje obiteljske vrtove. Pitam se otkud odjednom toliki interes za domaće sjeme? Zavirujem u glinene ćupove u kojima držim prikupljeno sjeme, uskladišteno za proljetnu sjetvu.
Čuvam još uvijek glineni ćup moje bake.Dobio je svoje mjesto u kuhinji naše vikendice.S vremena na vrijeme skinem prašinu iz njega. Skinem ga iz police, operem izvana i vratim na njegovo mjesto uz ostale ćupove koje sam skupio na raznim lokacijama.Svaki od njih me podsjeti na darivatelja. Jedan od njih je od susjede Marice iz Hrastine, jednog sela kraj Samobora.Prilikom darovanja toga ćupa kojeg je skinula iz tavana svoje stare kuće posebno mi je naglasila: „U ovom ćupu ti je još staro sjemenje koje sam čuvala od zadnje berbe lana. Našeg lana, domaćega, kaj smo domaće platno delali. Sjeme je staro preko pedeset let.“
Prilikom čišćenja odlučim posijati to sjeme a onda kad je pravo vrijeme za to opet zaboravim. Volio bi vidjeti polje lana u cvatu. Pjeva jedna pjesma: ….i oči plave kao lan…Volio bi vidjeti tu boju lana o kojoj govore stari ljudi. Kažu da je to nježno plava boja koju je bilo prekrasno vidjeti, kao more na istoj visini, kao prostrti stol….
Gledam svoju mamu ovih dana kako završava s skupljanjem sjemena naših biljaka koje smo godinama čuvali, razmjenjivali, dobivali s raznih strana.Zapravo od ranog ljeta suši se na prozoru sjemenje različitog povrća: imamo svoj paradajz, salatu, nekoliko vrsta mahuna, peršin,luk….te sjemenje cvijeća: lepih kata, cinija,kadifica….
Sve se to posprema s velikom pažnjom. Biraju se najljepši plodovi, najljepši cvjetovi biljaka i nakon sušenja pospremaju u glinene ili staklene posude da ih ne pojedu miševi ili neki drugi glodavci.Stavlja se list oraha među sjemenje da ne dođu žiški….uglavnom ima oko toga puno posla.
Sjećam se kako su žene prodavale sjemenje na placu,“ na merice“. Žene, susjede, izmjenjivale su sjemenje svako proljeće , onako preko plota. Vikale su: „ Suseda kaj imate kaj semena?“ I tako s koljena na koljeno izmjenjivale sjeme koje je bilo prilagođeno genetski našem podneblju, koje je bilo otpornije na bolesti, koje su čuvale jer je to povrće imalo nekako drugačiji okus nego ono „ kupovno“. Iz našeg sjemena niču biljčice, sadnice povrća kojeg kada uzraste donosimo na stol i tako uz svaki obrok zahvaljujemo Bogu za što nam daje povrće na naš stol iz naših vrtova.U današnjem svijetu pesticida ali i znatnog rasterećenja kućne blagajne naše, domaće sjeme i povrće koje dobivamo još mi se čini bogatijim.A uz sjeme idu i preporuke. Točno se govori kada je najbolje vrijeme za staviti sjeme u zemlju.Preporuke idu i za tim u čijem društvu je najbolje da sjeme raste. Najme postoje dobri i loši susjedi u povrću.Tako grašak recimo ne podnosi poriluk i rajčicu.Nadalje među povrće treba staviti i ono cvijeće koje svojim rastom i mirisima cvijeta tjera nametnike. To su prirodni insekticidi.Jedan od njih je i neven, stari cvijet, nezaobilazan u našem vrtu.Nađe se tu i ljekovitog bilja. Već se godinama kamilica zasije sama. Uz vrt tu je i cvjetnjak. Moja mama ima cvijeća toliko da od ranog proljeća do kasne jeseni se izmjenjuju u cvatnji i naš stol u sobi uvijek krasi cvijeće iz našeg vrta.Upravo pod prozorom mirišu đurđice.
Isto je tako bilo i s kukuruzom. Sjećam se onih dana kad smo se okupljali po susjedstvu na „guljenje koruze“ jer se kukuruz donedavno nije brao sa strojem, već ručno.
Mi mlađi bili smo na vrhu te velike hrpe kukuruza a stariji na rubovima gomile. Čistili smo klipove od perušine, razgovarali, zbijali šale i družili se. Odvajali bi pritom najljepše klipove i ostavljali za „vezance“ koji bi se objesili na kuću izvana.Najljepši su se ostavljali za sjetvu iduće godine.
Na stranicama Pisma , zapisano je : I nikne iz zemlje zelena trava što se sjemeni, svaka prema svojoj vrsti,i stabla koja rode plodovima.
U ovom globalizacijskom svijetu donijeli smo u svoje okućnice, vrtove i voćnjake toliko stranoga. I to je često istisnulo ono naše.Tako umjesto rozikranta, lepih kata , dalija i perunika rastu biljke poput banana, kivija,orhideja…
U tom globalizacijskom svijetu svašta se navuklo i u našu duhovnost. I reinkarnacije i sinkretizmi svih vrsta.Sve više smo kao stanovnici Atene.Kad im je Pavao govorio o Kristu i Uskrsnuću oni su se okrenuli i otišli.Ima među nama i onih koji ne mogu jedan kraj drugoga.Ima i onih koji su „ insekticidi“ za sve naše otrove i svojom blagošću liječe naše rane. Ima onih koji su pravi lijek u našem ljudskom društvu.
Baš kao i domaće sjeme, svako proljeće Crkva „ sije“ sjeme Uskrsnuća.Nadam se da smo povoljno tlo.
Sretan Uskrs!