Najbolji produženi vikend u povijesti Hrvata i jedno od najboljih putovanja u povijesti udruge Ekosspiritus. Vikend je od 22. – 25. lipnja 2012., a putovanje je otok Korčula. Sudionika stotinjak, utisaka i doživljaja bezbroj.
Krenulo se, kao i obično, s dva autobusa iz Samobora i Zagreba, na noćnu vožnju skoro preko cijele obale, sve do Orebića. Dok većina odmah krene trajektom na otok i kupanje na pješčanim plažama Lumbarde, ima i onih koji su dan iskoristili za planinarenje na najviši vrh Pelješca – Sv. Iliju. Opuštamo se na različite načine, polako zabroravljamo vožnju i okrećemo se mirisima i okusima otoka na koji smo stigli.
Smještaj na noćenje je bio u jednu od škola (rijetka je situacija s Korčulom da mladi na školovanje s kopna dolaze na otok, a ne obrnuto) gdje je pomalo nedostajalo svježeg zraka i javila se misterija zašto se dvaput svaku noć čuje školsko zvono, ali smo je ipak vrlo brzo počeli nazivati ‘doma’.
Prvi dan dogodio se prvi od mnogo dojmljivih susreta toga vikenda, onoga sa sestrama Dominikankama u samostanu Svetih Anđela čuvara u Korčuli. Sestre ne samo da su nas uvele u samostan, govorile o svom radu i povijesti svog reda, pjevale nam, nego su u vruću večer ponudile kolače i hladne napitke. Sve redom oduševljavajuće. Kao vrhunac susreta sa sestrama smo molili Večernju molitvu iz časoslova, za neke posve novo iskustvo.
Jutro drugog dana počelo je vožnjom u Blato i hodočašćem na grob bl. Marije Propetog Petković gdje su nas ugostile (opet povijesni osvrt, molitva i hladni napitci) sestre Družbe Kćeri Milosrđa. Sve je posebno oduševilo vodstvo i svjedočenje sestre koja je poznavala blaženicu i njena iskustva i sjećanja. Obišli smo muzej i dijelove samostana, te se okupili na gradskom trgu i u crkvi Svih Svetih gdje nas je dočekao župnik i upoznao s mjestom i pobožnošću u njemu, a zatim je katehetsko poučni dio vodio vjeroučitelj Radovan Librić. Posebne zanimljivosti u Blatu: procesija kojom se iz župne crkve mjestom prenose kosti Sv. Vincence održava se točno svakih sto godina, a svake godine u noći iz velikog četvrtka na veliki petak procesijom „Po gorah“ obilaze se starohravtske crkvice u okolici mjesta uz pjevanje „Isusovim ranama“ i „Gospin plač“.
Nakon svih tih iskustava odlazimo u Velu Luku i većina brodovima odlazi na otočić Proizd, jedinstveno mjesto očuvane ljepote mora i gotovo praznih plaži koje kao da su čekale samo našu grupu. Uživamo u kupanju, opuštanju, druženju, kartanju, čitanju, upoznavanju, istraživanju… A pri povratku pjevamo ‘Lijepa li si…’ i ‘Velu Luku, mala, ne zaboavi…’
Nedjelja kao prvi sadržaj koji nas sve okuplja na jednom mjestu nudi euharistiju u bivšoj katedrali sv. Marka u Korčuli gdje nas je dočekala bogata župna zajednica na čelu s don Franom Kuraja koji je i vodio misu. Imali smo čak priliku čuti mali koncert njihovog dječjeg zbora. Slijedio je razgled Opatske riznice i bogatstva sakralne baštine koja se čuva u ovoj župi koja je bila biskupija i dugo centar pobožnosti tih krajeva.
Popodnevni sadržaj vratio nas je u crkvu sv. Nikole, gdje smo prvi dan molili časoslov, te ugodnom druženju s paterom Dragom koji nam je govodio o Dominikancima, i općenito i u Korčuli, te zatim o životu kršćanina u suvremenom svijetu, gdje je puno toga „na papiru“, a premalo toga u životu. Teško smo se odvojili od njega, ali smo se žurili na susret s jednom tri korčulanske bratovštine, onom Svih Svetih. Gospođa Maja, voditeljica u Zbirci ikona, govorila je o toj najstarijoj bratovštini, od 1301. kada je osnovana i njenog značenja i uloge tada, pa sve do mjesta koje u pastoralu Korčule bratovštine zauzimaju danas.
Posljednja večer u Korčuli prošla je ugodno kao i sve do tada, uz degustaciju lokalnih specijaliteta i vina, a jutro polaska prema kućama došlo vrlo brzo. Da bi lakše preživjeli dugačku i napornu vožnju do doma, spasonosna i osvježavajuća pauza bila je u Skradinu – prilika za još jedno kupanje do nekoh sljedećeg susreta s velikim plavetnilom.
Osvrt sudionika LLS Korčula
Dakle , krenuli smo u četvrtak oko 22h s parkirališta ispred Lisinskog.. Noćna vožnja, dolazak u Orebić oko 8h, trajekt do Korčule, vožnja trajektom svega 10 – 15 minuta.. Po dolasku na Korčulu odmah se upućujemo na prekrasnu pješčanu plažu Lumbarda, gdje očajnički tražimo hlad… ali ga nalazimo tek nekoliko stotina metara dalje od kraja plaže. To je jedini bed s tom plažom, a i još ponekima na Korčuli, zbilja jesu lijepe, ali oko njih nema nikakvog raslinja osim nekakve grmolike makije i nemaš se gdje sklonit, a pijesak je užaren. I tak, spavamo malo u tom hladu, pa malo picigina, plivanja, prva upoznavanja (poznavao sam samo, naravno brata, njegovog prijatelja i Karmelu). Ljudi iznenađujuće otvoreni i normalni.. Prosjek godina od 25 do 40..Smješataj u školu u mjestu Korčula oko 16h, pa odlazak u posjet Dominikankama.. Na večer premoreni odlazimo popiti pivo uz more.. i na spavanje oko 23 i 30h.
Dan drugi -Posjetili smo mjesto Blato, u unutrašnjosti otoka, jedno svetište -Blažene Marije Propetog Petković, gdje nam je simpatična, živahna časna od 92 godine pričala o toj blaženoj Mariji koju je osobno poznavala.. Po podne kupanje na otočiću Proizd. Netaknut otok, bez civilizacije, samo s jednim malim bircom.. Bratov prijatelj zapeo na plivanju zajedno sa svježe upoznatom djevojkom, zbog čega brodić kojim se vraćamo u Vela Luku kasni 10-ak minuta s isplovljavanjem. Stipe je po mojoj slobodnoj procijeni pola ljudi uspio šarmirati, a pola dodatno iziritirati, svojom dalmtinskom šprehom kojom je opravdavao kašnjenje. Na većer malo duže druženje uz more, spavanje u ponoć.
Dan treći- misa u korčulanskoj katedrali. Nesnosna vrućina, iz prve klupe gledam kapljice znoja na svećenikovom čelu, i pušem si pod maijicu, na kojoj piše Lijepa li si.. Korčula. Ipak se privikavam na vrućinu i uživljavam se u euharistijsko slavlje. Slijedi posjet Opatskoj riznici,pa kupanje, najuža ekipa nas, koji smo se skompali se proširila na 10ak ljudi..među njima je i Mario Vukošić iz Karlovca, koji tvrdi da smo se družili na pkp-u u Sisku, lažem mu da ga se sjećam kroz maglu, a u biti nemam pojma tko je… ali družili smo se sva 4 dana intenzivno, i ostavio je dojam neiskvarene i kvalitetne momčine. Poslije kupanja,oko 17h posjećujemo Dominikanski samostan u kojem se nalaze samo dva Dominikanca, primio nas je jedan, drugog nije bilo u tom trenu kod kuće :). Taj koji nas je primio, fra Drago Kolimbatović, karizmatičan, strog, al onak, simpatično strog, 86 godina, fenomenalna dikcija, jak dubok glas, gušt ga je bilo slušat. Pričao je o trendu folklorizacije vjere.. Imitirao je ljude na Korčuli, koji vode procesije, kako zastaju, slikaju se s turistima i uživaju u publicitetu. Zbilja je bilo simpatično vidjeti čovjeka od 86 godina kako se s oltara smješka i zauzima poze, glumeći te ljude iz procesije. I tako.. zadnju se večer društvance proširilo na 30-ak ljudi.. Sjeli smo opet na isto mjesto uz more i pijuckali pive, družili se, pjevali, ovaj put nešto duže, do kojih 1h.
Dan četvrti – Ujutro, u 8h trajektom do Orebića, pa busom prema Zg-u. Popodnevno, dvosatno stajanje u Skradinu na još malo kupanja.. Prije konačnog polaska za Zg, kratko okupljanje u hladu jednog ovećeg stabla, gdje Radovan pita što nas se najviše dojmilo na ovom putovanju, “zajedništvo”, “stari dominikanac”, “kateheza”, “ljepota prirode” – čulo se s raznih strana… ” otvorenost” – prozborih tiho.. Daaa? – priupitao je Radovan, rekoh da su mi ljudi na ovom putovanju bili otvoreni. “Ovaj put? – dobacio je netko – Znači na predhodnim putovanjima nisu bili otvoreni?”.. čuo se blagi nalet smijeha iz više pravaca.“Paa daa, nisu u tolikoj mjeri” rekoh uz sramežljivi smiješak i slijeganje ramenima.. ..I tak ušli smo u buseve (vozila su nas dva austobusa), i uputili se za Zg. Malo je sve skupa pokvarila ogromna gužva između Karlovca i Zg-a, na tu smo dionicu izgubili skoro 2 sata..ali kad sve zbrojim i oduzmem, ovo mi je bilo jedno od najugodnijih putovanja s Ekosspiritusom. (Andrija Vukušić)