Iako je projekt davno isplaniran i vrlo brzo popunjen, svi sudionici su osjetili da on nije bio događaj sam za sebe, nego vrhunac svih ostalih stvari koje smo živjeli tih dana. Razgovorom u prepunom velikom autobusu sa čak 70 mjesta zaključili smo da nas je više sudjelovalo i na misi u katedrali u četvrtak navečer kada smo bdjeli i molili za pravdenu presudu, a zatim na dočeku i misi u petak, kada je ta pravedna presuda postala stvarnost. Još jednom se javilo pitanje: „A gdje si ti bio kada si čuo presudu?“ Do sada su bila barem dva takva pitanja: „Gdje si ti bio kada je priznata Hrvatska?“ i „Gdje si ti bila kada je Oluja proglašena uspješnom?“ Još uvijek znamo odgovore na ta pitanja, a tako ćemo vjerojatno pamtiti i ovo treće. Uz smijeh, uz suze, uz molitvu, uz zahvalnost, uz zagrljaje, uz uzdignute ruke i ponosna čela – pamtimo gdje smo bili kada je pisana povijest kojom se smijemo i moramo ponositi.
Subotnje vedro jutro i polazak na put neminovno je vuklo usporedbe s prošlogodišnjim istim putovanjem, na dvadesetu obljetnicu pada Vukovara, kada je grad bio okovan u inje i hladnoću, kada je ljude čista volja izvukla iz zagrijanih kuća. Sve, sve, sve pa čak i vrijeme, sunčano i toplo, ove godine je bilo slavljeničko.
Nakon dolaska u grad prvo mjesto koje smo posjetili bio je muzej u ratnoj bolnici i tu, po velikoj gužvi koja je vladala, shvatili smo koliko je ljudi već u subotu, dan prije centralnog događaja, pristiglo u Vukovar. Pomalo brzinski razgled, uz multimedijalnu najavu sa snimkama ratnih dana u podrumu bolnice, stvorio je želju da na to mjesto dođemo još koji put, kada će biti više vremena, a manje ljudi.
Odlazimo u dvorac Eltz gdje nam vodič Vlatko priča o budućem stalnom postavu koji će uskoro biti otvoren za javnost i borbi za inventar koji je velikom požrtvovnošću spašavan i spreman u podrume prvih dana rata. Sama zgrada je obnovljena, a u planu je i izgradnja perivoja da bi sve polako došlo na svoje mjesto.
Nalazimo se i uz križ na Dunavu gdje se uz molitvu i pjesmu sjećamo svih branitelja ovoga grada. Grupe cijelo vrijeme prolaze uz nas, pale svijeće, polažu cvijeće… Nakon stanke za ručak i degustacije lokalnih sprecijaliteta: čobanca i fiš – paprikaša, popodne se nalazimo kod Vodotornja gdje se surećemo s dvojicom hrvatskih branitelja. Jednoga je rat snašao s 19, drugoga s 23 godine, a obojica su ostali braniti svoje kuće i ulice u Vukovaru, mjesto gdje su preko noći od mladića postali ratnici. Njihove ratne priče ostavljaju bez riječi, izazivaju muk i nijemo sažaljenje, sve do trenutka kada oni nas tješe i nasmijvaju onim manje tragičnim trenucima: kako je to pronaći šunku ili gajbu pive u opkoljenom gradu… Dok pada sumrak zajedno odlazimo na Ovčaru gdje more upaljenih lampaša rasvjetljuje mrak i postoji neka nada, usprkos svemu. Posjećujemo Memorijalno dokumentacijski centar Domovinskog rata gdje se stvori dugačka kolona pred Knjigom dojmova, jer svi smo prepuni istih, imamo veliku potrebu negdje ih izreći i zabilježiti.
Za noćenje se smještamo u Osnovnoj školi „Dragutina Tadijanovića“ gdje nakon zajedničke agape večere vjeroučitelj Radovan vodi katehezu na temelju teksta Siniše Glavaševića. „Ako nam život omogući da naša ljubav ovlada nama, kao što je njihova ljubav nosila njih, jednom, na kraju puta, možda možemo očekivati da mi umremo sretni.“ I pričamo o ljubavi, o sreći, o žrtvi, o smrti – kao da išta o svemu tome uopće možemo znati. Nekoliko nas odlazi u noćnu šetnju gradom. Izmjenjuju se kafići prepuni ljudi i oni prazni, opustjeli. Podijeljeni grad na „naše“ i „njihovo“. Nitko se ne osjeća ugodno ako bi promijenio stranu.
Jutro započinjemo ranom misom u crkvi sv. Filipa i Jakova gdje se nalazi tek manji broj župljana: obitelji s malom djecom i stariji – oni koji neće moći prisutvovati centralnom događaju dana prema kojemu sve stremi: euharistiji na Memorijalnom groblju. Iz crkve se slijemo u prepune ulice grada i sve male kolone koje teku prema bolnici i onoj velikoj koloni koja se formira. Poveli su je preživjeli branitelji grada Vukovara, a posebno obogatili pripadnici povijesnih postrojbi iz cijele zemlje, pod svojim zastavama i u tradicionalnoj odjeći. Državni vrh kao da se maskirao – jedini koji su stigli u odijelima i balonerima, malo previše različiti i odvojeni od svih ostalih hrvata koji su se tamo našli. Najveće oduševljenje svakako je izazvao prolazak oslobođenog generala Mladena Markaća koji je, praćen svojim suborcima, beskrajno dugo i strpljivo pružao ljudima osmjehe, obje ruke, s nekima se čak i fotografirao. Većina onih iz naše grupe koji su generalu stisnuli ruku u osvrtu pri kraju puta su upravo taj trenutak izdvajali kao nešto posebno.
Kolona sjećanja je tekla i tekla. Među bezbrojne zastave i skupine umiješao se i veliki natpis „Udruga Ekosspiritus – Samobor“ koji je izazivao dosta pažnje. Sa raznim brojevima se nabacuje kroz medije dok se pokušava opisati koliko se ljudi okupilo, ali mislim da treba reći da nas je bilo mnogo. Možda čak i dovoljno da se vidi da Hrvatska još uvijek ima svoje srce. Da još uvijek postoje mjesta i ljudi koji nas mogu ujedniti, bez obzira koliko neki šutjeli o tome. Pa tako središnje informativne emisije dana nisu spominjali biskupe u koloni koji su u svojim reverendama hodali uz narod, nisu prenijeli euharistiju s groblja niti misli koje su tamo izrečene, ali samu količinu okupljenih domoljuba nisu i neće moći ignorirati.