„My girl, my girl, don’t lie to me,tell me where did you sleep last night.
In the pines, in the pines, where the sun don’t ever shine. I would shiver the whole night through.
My girl, my girl, where will you go? I’m going where the cold wind blows.“
Bilo je izazovno spremiti se na ovaj izlet. Bilo je izazovno odbaciti sve one zamisli o tome što nam treba za vlastitu komociju i male navike svakodnevice i svesti potrebe tek na ono nužno, spakirano u torbu koju svatko mora sam donijeti do planinarskog doma Rifugio Semenza na 2020 m n/v. Od 16 sudionika, osam ženskih i osam muških, svatko je na svoj način pristupio tom problemu. Bez čega se ne može? Limenki pive? Kreme za lice? Narezane slanine? Čokolade? Rakije? Deset pari čarapa? Pidžame? Knjige? Karti za belu? Bez čega se ne može u planinu?
Naučili smo: bez svega se može samo ako smo zajedno i ako sve, baš sve dijelimo…
U ponedjeljak ujutro krenula su 4 auta, ovaj put svi jednako najbolji, prema Sjeveroj Italiji i pred alpskom prostoru planinskog lanca Monte Cavallo. Oprostili smo se od svojih vozila nešto prije podneva, ostavili ih iza nečega što je posve lako mogla biti Heidina kuća, iznad nje borova šuma, ispod nje livade, ograde i krave i svježina kakvu samo planina nosi. Pravi planinari sve što im treba nose sa sobom na leđima. I pjevaju i smješkaju se dok uzbrdo skakuću s kamena na kamen. Navodno. Mi nismo sreli takve planinare. Oko sebe smo vidjeli najviše onih koji pušu, namještaju naramenice od naprtnjače, crvene se, ostaju bez daha, kukaju, ali ipak uspijevaju, čistom snagom volje, korak po korak, napredovati prema svom cilju. Sigurno je i taj dio planine, kroz šumu i uz grmlje, bio poseban i dojmljiv, ali kad teret pritišće prema zemlji, teško se baviti vidicima…
Prvi predah je bio kod oltara na otvorenom, gdje je oltarna slika odvaljena stijena i malen Gospin kip, a jedini hodočasnici, osim nas, se drže u stadima i bleje… Slavili smo euharistiju – ne samo zato da se odmorimo od uspona. Slavili smo euharistiju jer smo bili svjesni da slijede dani posebnih milosti i velikih privilegija – biti tamo kamo smo mi krenuli. Malo će ljudi ikada ostvariti sličan poduhvat. Na svakom koraku je trebalo zahvaljivati što smo na ovom putu.
Posljednji dio hoda toga dana je možda bio i najgori, po klimavom siparu gdje je teško naći čvrsto uporište, dok se vrijeme mijenja i oblaci navlače, a planinarski dom koji nam je samo malo prije bio u vidokrugu biva zaklonjen u magli da smo se morali zapitati da li je još uopće tamo. Dvije žene su prve stigle na cilj, jer su žene takve, kad zagusti, kad je najteže – one stisnu zube i povuku. I dok smo stajale pod strehom, na suhom i sigurnom, mogle smo samo gledati kako je po našoj maloj koloni počela padati kiša i tuča, dok su se oni stiskali uz stijenu i milili prema naprijed.
Planinarski dom je bio utočište i sigurnost i mjesto sreće nakon patnji, a u njemu su bili drveni stolovi, šank iza kojega je dolazilo pivo, kamin s upaljenom vatricom… Što više čovjeku uopće treba? U spavaonici na katu bili su škriputavi kreveti na tri kata, skloni njihanju i propadanju, ali nekako smo se ipak povezali s njima i svatko je svoj kat zvao domom. „Idemo doma.“ Tako ćemo govoriti sljedećih dana.
UTORAK, 5. 8. 2014.
„Iznad polja makova blagi lahor piri, zauvijek će živjeti hrvatski ratnici.“
Dan Domovine i hrvatskih zastava i hrvatskih pjesama i dan prvoga planinarenja. Bilo je oblačno i prohladno, padala je na trenutke sitna kišica. Brzo smo shvatili da ima zaista puno snijega, koji negdje i prekriva staze kojima smo hodali, pa smo morali zaobilaziti ledene površine da ne bi skliznuli, da ne bi propali, da ne bi nestali… Išli smo na vrh Monte Caulana na 2068 m n/v što je bila ugodna šetnja za prvi dan i prvo upoznavanje s livadama kojima ćemo se diviti do kraja boravka na ovom mjestu. Teško je to opisati. Trava koju imaš želju doticati, milovati, provlačiti prste kroz nju jer drugačije ne vjeruješ da je stvarna, da nije tek neka savršeno nacrtana zidna tapeta. Vrlo taktilna planina. I cvijeće. Žuto. Plavo. Ljubičasto. Narančasto. Opet žuto. I neke mahovine po kamenju koje podsjećaju na zaljubljenost, na osjećaj ženske kose ili muške brade (po potrebi) pod prstima.
Prvi od mnogih zajedničkih ručkova na kamenu, koji su svi počinjali aperitivom, pa preko glavnog jela završavali desertima. Kako je p. Marko primjetio u nekoj od propovijedi: što smo više dijelili kao da smo više imali.
Navečer smo više nego ikada cijenili što Iva govori talijanski, jer je mogla objasniti gazdaricama u domu zašto smo razvili hrvatsku trobojnicu na stolu, izvukli gitaru i naručili velike količine crnoga vina… od kojega je dio onda i bio na račun kuće. Pravilo je bilo: jedna domoljubna pjesma, pa jedna domoljubna crtica iz života… A kako je većina sudionika ipak bila odrasla, bilo je i priča „gdje smo bili one godine na peti osmi…“ Volimo sva slavlja. Samo nas neka taknu više od drugih. Zauvijek će živjeti hrvatski ratnici.
SRIJEDA, 6. 8. 2014.
„Bila je nježna k’o san, ko cvijet kraj puta, bila je najljepši dan i ruža žuta…“
Dan ozbiljnoga planinarenja. Jedini zapravo lijepi, topli i sunčani dan u kojem nije pala niti kapljica kiše. Na takav način nas je Gospodin počastio. To nam je darovao. Između ostaloga. Krenuli smo preko vrha Monte Laste (2247 m n/v) na najviši vrh u okolici Cimon del Cavallo na 2251 m n/v gdje smo molili krunicu… Pobožnost je bila samo veća zbog sajle koju smo morali proći da bi se uspeli. Litica od one vrste koja nas svakako potiče da zazivamo ime Božje, nimalo uzalud… Treći vrh Cimon di Palantina (2190 m n/v) je bio onaj s ručkom, s dugačkim odmorom, sa smijehom. Taj dan je bilo puno grljenja stijeni, puno smo grabili klinove i visjeli na sajli, puno sjedili u travi i divili se sami sebi i svemu oko sebe… Najljepši dan. Najbolji od svih. Dan kojega ćemo se sjećati kada dođu jesenji vjetrovi i donesu obaveze i pritiske i svakodnevni stres. Kada pomislimo da ne možemo više i da nema u nama te snage, posve sam sigurna, sjetit ćemo se toga dana. I pomisliti. „Ako smo ono mogli, nema toga što ne možemo…“ I život će biti malo bolji, malo lakši, a mi ipak malo mudriji i odlučniji. To planina radi onome tko se usudi sprijateljiti s njom. Učini ga ipak malo boljim čovjekom.
ČETVRTAK, 7. 8. 2014.
„Ja ću naći svoj mir kao cvijet u polju među bijelim brezama…“
Dan u kojem smo krenuli na posljednje istraživanje mjesta koje nas je tako brzo tako jako začaralo, navuklo na sebe. Neki su bili umorni, neki su bili željni glazbe ili smijeha ili igre ili druženja ili tek gledanja u daljinu i maštanja… I baš svakome se u ovome danu mogla ispuniti želja. Hodali smo, neki na jedan vrh (M. Cornor 2170 m), neka na dva (M Castelat 2208 m)… Ležali pod suncem, pa onda hodali pod kišom… Čuli gromove, neki posve blizu… Napravili snjegovića, sakupili nešto ljekovitih trava… Čitali i razmišljali i molili i upoznavali se i… dan koji kao da je imao više sati od prosječnoga.
Naše domaćice u planinarskom domu Alessia, Maria Antonietta i Sonia divile su se našoj grupnoj dinamici. A iskreno, i sami smo bili malo u čudu kako se stvari mogu dobro posložiti, kako se mogu dobro slagati ljudi različitih podrijetla i godišta, različitih zanimanja i karaktera i životnih priča… Samo se treba usuditi. Cijelo vrijeme smo bili zahvalni Tomislavu koji je kao vođa ovoga izleta sve to tako dobro zamislio i proveo u djelo.
PETAK, 8. 8. 2014.
„Šutnja je često jača i od riječi, ali pjesma ruši sve, i tebe će tući vjetrovi razni, ali ne daj da slome te…“
Dogovor je bio da deset do šest ujutro svi mobiteli zazvone svojim uobičajenim melodijama i tako nas probude u dan koji nas je morao vratiti kućama. Spremanje, doručak i zajednička fotografija ispred doma, a onda silazak, bolnih leđa, još bolnijih koljena… Znate one planinare s početka priče, koji hodaju sa smiješkom i skaču s kamena na kamen? Da, opet ih nije bilo. Ali bili smo mi, tako nesavršeni i skloni ranama, ali opet posve svoji, posve sretni…
Ručak smo imali dogovoren u mjestu Bastia u podnožju planine, a prije toga smo se malo prošetali po trgovini planinarskom opremom… Što je bilo koliko zabavno, toliko i korisno iskustvo. Najbolji materijalni suvenir koji planinar može donijeti s planinarskog izleta je neki novi komad opreme. Pa svaki put kad ga vidiš, obučeš, obuješ, dotakneš, sjetit ćeš se onih dana u Italiji, kada je nebo bilo posve blizu…
Popodne nas je put doveo na obale jezera Lago di Santa Croce (jezero sv. Križa), koje smo danima gledali s visine u njegovoj zelenoj raskoši, a onda smo napokon dobili priliku zakoračiti u njega. Zaroniti, zaplivati, zaigrati se, opustiti se, podjetinjiti, plutati… Male stvari. Složene jedna do druge načine ogromnu razliku.
Dolazak kući sa stvarno dobrih izleta nikad nije posve lagan, ali i to smo uspjeli promijeniti. Kao posljednju postaju na putu našli smo se kod Anite, još jednom slaveći Boga, još jednom se oduševljavajući i učeći i dokazajući da je dovoljno samo biti zajedno… Sve ostalo: svi kilometri, svi koraci, sve riječi, sve ograde, svi strahovi i tuge i boli, sve prolazi, ako su i dok su ljudi zajedno. Šutnja je često jača i od riječi. I zato se može mnogo govoriti, ali malo reći o našim talijanskim danima godine Gospodnje 2014. Tko je bio, pamtit će. I slagati i čuvati uspomene na dnu srca.
Nekoliko fotografija potražite na facebook stranici udruge Ekosspiritus. Kako će pristizati nove, obnavljat ćemo album.