Zapis sa stećka* iz 1094. godine:
„Ti, koji procitas moj kam, mozda si hodio do zvijezda i vratio se, jer tami neima nista do ponovno ti sam. Covjek mojze vidjeti ono tsto nije vidio, tcuti ono sto nije tcuo, okusiti ono sto nije otkusio, biti tami gdje nije bio, al’ uvijek i svagdi samo sebe moze najti, ili ne najti. I mnogo ot moje ruke na zemlji bi, a ni ot mene nitko ne bi mrtav i ubit. I da ostavih kosti u tujini, i tad bih samo Bosnu sanjo.“
*stećak – kam, biljeg, mramor – su srednjovjekovni spomenici u obliku velikih kamenih ploča, sanduka ili sarkofaga. Stećci kao narodni spomenici pečat su srednjovjekovne kulture na prostoru Bosne i Hercegovine.
IZLET U HERCEGOVINU, 25. 7. – 2. 8. 2015. PRENJ – ČVRSNICA
Za godišnji izlet van granica lijepe i naše odabrali smo zemlju koja, koliko nam je blizu i bliska, toliko nas i iznenađuje i tjera da širimo vidike. Riječima Dostojevskoga: „Ljepota nije samo zastrašujuća, već i puna tajni.“ Upravo u takvoj smo zemlji živjeli devet dana, a ono što smo doživjeli teško da ćemo ikada zaboraviti.
Već više puta dokazan kao pravi broj za planinarenje, lijepa grupa od 15 sudionika u 4 auta okupila se sa raznih strana u Konjicu. Smještaj smo imali u mjestu Bijela, apartmanu Lupoglav, kod obitelji Šimić. Domaćin nam je bio Petar, naše pile, naša mrva zlata i svile; baš kao da je izašao iz neke od starih pjesama Crvene jabuke. Ne samo da smo dobili mjesta za spavanje, obilje hrane i pića, nego se išlo do tih detalja da su nas TAMićem odvezli do početka planinarske staze i poslali vodiča Mišu da hoda s nama.
Prenj je planina koju bi mogli opisati kao visoka i vitka. S katedralastim lukovima i izbočenim stijenama, s brojnim iznenađenjima i neočekivanim pogledima. Planina koja ne pušta rado čovjeka u svoje tajne. Šumski makadamski putevi su sporadično prekinuti dubokim iskopanim rupama. Vodič od malo riječi se čudi našem čuđenju: „To šumari rade, da ljudi ne kradu drva.“ U usponu su nas pratili oblaci i magla koji su zastrli sve vidike. Vidjeli smo samo naprtnjaču i težak korak čovjeka ispred sebe. Tim više je izlazak na livade obasjane suncem od umornih hodača koji su prešli silne metre visinske razlike napravio klupka opće radosti. Smjestili smo se u planinarsko sklonište Jezerce na 1655m/m. Slijedili su nas i oblaci koje smo ono ostavili na pola puta, zajedno sa vjetrom i kišom, hladnoćom i vlagom. Ali bili smo zajedno, imali čokolade i kikirikija, krov nad glavom i suhe čarape, neki talentirani su uspjeli i kavu skuhati… ništa nam zapravo nije nedostajalo. A onda se vrijeme promijenilo onako pravo planinski, u pet minuta. Zapuhao je neki novi vjetar, potjerao oblake, dozvolio suncu da nas izvuče van i potakne na uspon na najviši vrh Zelena glava (2108m/m). Samo jedan dan, a tako mnogo doživljaja. Navečer je p. Marko slavio euharistiju pod naglavnom lampom, propovijedao na dva jezika, a onda smo zaspali kao da je tisuću zvijezdica nad nama oznaka hotela u koji smo legli.
„Planinar se kreće u prirodi. U promatranju okoline on nije samo pasivni promatrač zbivanja kojima je neposredno okružen. Treba znati kako će promatrati oko sebe, kako će protumačiti pojave i njihove uzroke i kako će čuvati ljepotu prirode ove planine. Zato je potrebno znanje, ljubav, odgoj, kultura življenja i poznavanje osnovnih elemenata koji PRIRODU čine UMJETNIČKIM DJELOM.“
Spust s Prenja bio je veliki izazov za sudionike kojima je bogatstvo iskustva u planinarenju već pomalo istrošilo koljena, tetive i zglobove, pa smo popodne otkrili veliku kupku za ublažavanje svih vrsta bolova, duše i tijela, u vidu Boračkog jezera. Jeli smo, pili, plivali, ronili, sunčali se… Jedini koji su se ozbiljno mučili na cijelom jezeru bili su neki dečki koji su cijeli popodne iskapali greznuti kombi.
Utorak je bio dan za Neretvu. Svaka rijeka je milost i blagoslov, dar, izazov, život. Neretva je sve to i još malo više. Rafting na Neretvi je fino izbalansirana kombinacija napora, adrenalina, roštilja na obali, natjecateljskog duha i prizora u kanjonima od kojih se ostaje bez riječi. Bez baš svih riječi. Nakon pola minute plivanja u Neretvi tisuću malih hladnih smrti ti obavije cijelo tijelo, što te ipak ne spriječi da to napraviš opet i opet i opet… Bol nikada nije razlog da se ne prigrli život, da se ne uroni u njega do vrata i preko glave.
Sva ta iskustva smo donosili pred Gospodina u večernjim euharistijama u lokalnoj kapeli što nam je bilo sidrište u danu, mirna luka kojoj smo se vraćali. I nije bilo lako napustiti to mjesto, dugo smo pjevali uz gitaru zadnju večer, dugo se opraštali. Možda ne bi ni otišli, ali Čvrsnica je čekala.
Tamo smo doživjeli drugu vrstu gostoprimstva – apsolutno povjerenje kad stranicima planinarima predate ključeve velikog, urednog i najvišeg planinarskog doma u Bosni i Hercegovini – Kuće na Vilincu (1961 m/m). Dva puta rušena u dva posljednja rata uvijek je ponovno obnavljana jer vidici koji se otvaraju s ovog mjesta moraju ostati dostupni planinarima. U njoj smo pronašli knjigu „Bećir Behrem: Čvrsnica kamena tvrđava Hercegovine, Jablanica, 2011.“ Iz koje su citati u ovom tekstu. Knjiga je to koju je pisao netko tko razumije planinu i malenost čovjeka u njoj.
„Strah je normalna pojava pri susretu s opasnostima u teškim situacijama. U stanju straha čovjek se teže može kontrolirati. Hrabrost nije odsutnost straha, već uspješno nadvaladavanje straha.“
Kuća je u samom srcu planine, nad njom bdije ogromno kameno lice koje gleda u nebo – danju izgleda zamišljeno, a noću… noću kao da plače. Sve boli svijeta su vremenom protutnjale preko ove zemlje i njenih stanovnika, koji se ipak često smiju, a rijetko žale. Možda otuda tužna kamena lica u planinama… Uvijek iznova se nađemo u situaciji da živimo s ljudima koje ne volimo, a volimo ljude koji ne mogu biti s nama.
Upoznali smo divne nove prijatelje iz Sarajeva, očistili okolicu doma od smeća i opušaka, mnogo puta otišli na izvor po vodu i naravno – popleli se na Pločno, najviši vrh. Bio je to dug i iznenađujuć uspon sa vrlo sretnim završetkom. Mnogo ljudi nas se na mnogo načina dojmilo tijekom ovog putovanja – malo tko je ipak bio toliko spominjan kao dva vojnika s Pločnog. Treba znati među običnim prepoznati neobično i među svakodnevnim uočiti lijepo.
S planine smo se spustili ubrzano, kroz kišu i loše vrijeme, da bi do kraja našega boravka sve vrijeme proveli ugađajući sebi i još malo učeći i još se malo čudeći. Smješteni u Risovcu, obilazili smo okolicu. Izveli igrokaz kod Dive Grabovčeve, hodali po poljima stećaka, molili na groblju prepunom branitelja, slavili euharistiju u velebnoj crkvi sv. Ilije, kod franjevaca. Čak smo se pokušali okupati i u velikoj blatnoj mlaki koja postoji, ali koliko god hodali, nismo uspjeli naći vodu dublju od struka, a i smijeh lokalnog stanovištva nas je uvjerio da je to možda ipak više za ovce, a manje za ljude.
Posljednji dan je bio nedjelja. Ili je to možda bio prvi dan? Sve je relativno. Dočekali smo je uz gitaru i veliki trud koji je u sviranje ulagao Zvonko, a proslavili uz misu koje je predvodio naš p. Marko. Često je to tako, brzo i lako se navikneš na nekoga, ali kada smo vidjeli kako su svi vjernici okupljeni iz okolice bez riječi i očarano pratili baš svaku riječ propovijedi, tek neznatno kimajući glavama u znak slaganja, ponovno smo se podsjetili koliko je velika milost putovati sa svećenikom. Radosni smo svaki put kada nas Gospodin time obdari.
Kraj puta – to je rastanak samo za kratko. Da bi se mogli veseliti svakom susretu koji slijedi.
