Okupljanje je bilo dogovoreno pred glavnim kolodvorom u subotu, 16. 4. 2016. godine u 07:15h. Brat i ja kasnimo 10min, pa očekujemo veću grupu ljudi s ruksacima, koju nećemo moći promašiti. Pred kolodvorom nema poznatih, a ni nepoznatih s planinarskim ruksacima. Nakon kraće potrage ugledali smo Karmelu i Mihovila s Anom i Martinom lijevo od glavnog ulaza., “Di su ljudi?” “A eto.. dosta ih otkazalo u zadnji tren”.
Podižemo rezervirane karte, kupujemo ćevape i ajvar, pa prema vlaku. Tu nam se pridružuje Nikola i još jedna Ana. Zagrebačka ekipa je kompletirana.
Izlazimo na stanici u Ogulinskom Hreljinu, gdje nam se pridružuju Ogulinci, koji će nas pratiti čitavim putem- Ivan i Zvone, te Valerija, pratiteljica samo do svinjske farme njezina brata, kraj koje nas je počastila odličnom kavom u prirodnom ambijentu. Uspon je krenuo kroz Brestovac Ogulinski, put šume, prema starom gradu Vitunju. Dan idealan za planinarenje. Sunčano, bistro, ni toplo ni hladno. Jedino je vjetar derao nesmiljenom žestinom i prvi i drugi dan, i u podnožju i na vrhu Kleka, što nije predstavljalo nikakvu smetnju, osim u nekoliko navrata, u kojima nam je na strmoj stazi jak nalet vjetra testirao ravnotežu.. Na starom je gradu Vitunju stari suhozid, ostatak tvrđave, odlično poslužio kao zaklon od vjetra. Lijep pogled na Ogulin, prvi duži odmor, okrijepa, pa nastavak uspona u smjeru Klečice.
Putem su nas pratile, oku ugodne, boje procvjetalih i svjetlozeleno prolistalih stabala.
Markacije nisu najbolje označene, odnosno, nedostaju na nekim mjestima, gdje bi dobro poslužile, pa smo se više puta nakon strmog uspinjanja vraćali nizbrdo i ponovo tražili pravi smjer. Ta su vraćanja u kombinaciji s prvim znacima umora, stvorila jedva zamjetnu razdražljivost, koja se malkice pojačala u trenutku kada se pred nama pojavila tabla s natpisom “KLEK 3h”, iako smo netom prije toga zaključili kako do vrha ne može biti više od sat vremena hoda. Dojmljivi vidici, grickanje medvjeđeg luka i sve očitije približavanje Klečici (stopalima diva) brzo su zaustavili daljnje razvijanje nervoze.
Klečicu smo zaobišli s desne strane. Staza je bila dosta strma, pa je na nekoliko mjesta bila potrebna ispružena ruka onima nešto manje “vičnima penjanju”. Ubrzo smo ugledali sam vrh Kleka, a u podnožju vrha iza masivne stijene, planinarski dom u kojem ćemo noćiti.
Prvo smo se uputili prema domu, zapravo svi osim Nikole, koji je hodao stotinjak metara ispred nas, pa je, budući da mu je ovo bio prvi Klek (krivo), zaključio da je heliodrom, koji se nazirao pri samom vrhu Kleka, krov planinarskog doma. Mihovil ga je otišao potražiti na vrh, tako da su njih dvojica zapravo prvi osvajači vrha u ovom pohodu. Smjestili smo se u dom, malo odmorili, Ivan je preuzeo ulogu majstora roštilja, uz asistenciju cura, a mi muški romantičari smo se, zajedno s Anom – neumornom hodačicom, uputili prema vrhu, pogledati zalazak sunca. Isplatilo se. Pratili smo rast ogromne sjene koja je iz minute u minutu prekrivala sve veći dio Ogulina, a koju je pravio Klek, na čijem smo vrhu stajali. Pa nam je to bilo fora. Vratili smo se u dom. Ćevapi su bili odlični u kombinaciji sa salatom od svježe ubranog medvjeđeg luka i (vjerojatno ne najsvježijih) rajčica, koju su cure namiješale. U domu nam se pridružio još jedan dragi Ogulinac, Danijel, ponio je i gitaru, ali smo nakon večere i pokojeg piva bili preumorni za pjesmu. Sam planinarski dom nalazi se na točno 1000m nadmorske visine, odnosno 181m niže od vrha Kleka. Kapacitet od 42 ležaja (kreveti na kat u potkrovlju), uredna, dobro opremljena kuhinja, vanjski betonski roštilj. S jedne je strane dom zaštićen Klekovom vršnom stijenom, a s druge je otvoren prema lijepoj vizuri Ogulina i okolice.
Ujutro smo popili kavu i doručkovali, dok su vrh obilazile one koje večer prije nisu pohodile zalazak sunca. Skupili smo se, malo naslikavali pred domom, pa započeli spuštanje prema Kneji. Drukčija, pitomija priroda nego dan ranije, blaža staza, nešto manje bistro nebo. Dosta zagrebačkih i lokalnih planinara nam je dolazilo u susret (za razliku od jučerašnjeg uspona, na kojem cijelim putem nismo sreli ni jednog jedinog čovjeka). U blizini Kneje, nabasali smo na osamljenu vikendicu, iz čijeg su nas dvorišta glasovi iza živice pozvali da navratimo na piće. Grupa od pet muškaraca, predstavili su nam se kao branitelji s ogulinskog područja, na čelu sa zapovijednikom južnog sektora, vlasnikom vikendice. Pokazali su nam neobilježenu fojbu iz “45, koja se nalazi u neposrednoj blizini vikendice. Simpatični, “dobro raspoloženi” domaćini su nas pozivali da slobodno navratimo, bilo kad: “Nama je ovo kolotečina, a znamo da vama iz grada puno znači maknut se malo u prirodu, u tišinu, a i nama je s druge strane, uvijek gušt podružit se s novim ljudima. Ajde uzmite kontakt, pa da dođete , prespavate, ima gore sedam soba”… “Hvala, čut ćemo se, živili!
Zastali smo u selu Vučići, pred samim ulazom u Ogulin, gdje nas je Ivanovova majka okrijepila sokom i kolačima. Ogulinci su nas prošetali po centru i ukratko nas upoznali s poviješću grada. Vlak je polazio nešto iza 16h, pa smo se smjestili u kupee i mahali Ogulincima kroz otvoreni prozor: “Hvala na svemu, vidimo se, puse, zagrljaji, bok, bok”..
Umorni i zadovoljni (dozvolit ću si predpostavku da su i drugi dijelili slične osjećaje) prepustili smo se vožnji do Zagreba.
P.S.
Zahvale:
Karmeli – glavnoj organizatorici izleta
Ekosspiritusu preko kojeg smo upoznali i zavoljeli ovakvu vrstu izleta.

(Andrija Vukošić)