Ne osvajaš ti Velebit, Velebit osvaja tebe
Fotografije i riječi ne mogu dočarati Velebit. Kamen pod nogama, udar vjetra, zrake sunca, kapi kiše… mogu.
Upoznao sam se s Velebitom prije 16 godina. Odmah sam krenuo žestoko. Sveto brdo pa Hajdučki i Rožanski kukovi. Zahvaljujući mojem prijatelju iz Siska, prehodao sam VPP. Zavižan – Paklenica tj. Oltari – Paklenica te nakon toga svaki dio Velebita zasebno. S godinama, shvatio sam da nešto nedostaje. Početak i kraj, Vratnik i Krupa. Od VPP-a prošle su godine, a došle i nove kile. Ne planinarim toliko aktivno i žestoko kao nekada. Sama pomisao na hodanje cijelim Velebitom me jako uznemirila. Koliko god sam to želio, bojao sam se hoću li moći. I tako sam šest mjeseci proveo planirajući taj pothvat. Kolege koji su trebali ići sa mnom radi raznih obveza morali su odustati. Ostali smo sami Velebit i ja.
Kako sam planirao pohod u rujnu, dva mjeseca prije pojavilo se dvoje planinara koje sam upoznao na jednodnevnom izletu na Kizu. Ana Jelić i Hrvoje Pauković. I gle čuda, oboje se zakvačili za moju ideju. Ana Jelić iz našeg sv. Patrika i Hrvoje Pauković iz PDS Velebit pomogli su mi u ostvarenju mog sna.
Dan 1.
09.09.2016.
Vlč. Duje Kurtović vozi nas do prijevoja Vratnik. Dok Duje i ja slušamo i “razvaljujemo se” na bubnjarske dionice najboljeg hrvatskog bubnjara D.Š., Ana i Hrvoje šutljivo sjede na zadnjem sjedalu. Eto nas na Vratniku. Završno pakiranje ruksaka, stezanje gojzerica, dotezanje gurtni… Kao u filmu Rambo II u onoj bazi pred okršaj s negativcima. Samo što mi krećemo u avanturu, a ne u okršaj. A Duji je sve smiješno, ne vjeruje kuda mi to idemo. Kroz smijeh nas je blagoslovio prije polaska u stilu „ljudi, vi niste normalni, Bog nek vas čuva”. Zakon!!!!
Hodamo cca 5 sati do Oltara. Prolazimo kroz livade, šume, ostatke napuštenih sela. Divimo se tim zapuštenim kamenim građevinama koje pokazuju koliko je tu života bilo davnih dana. Na Oltarima ostavljamo svoj prvi trag, naljepnicu našeg HPD-a Sv. Patrik. Do Zavižana smo hodali cca 3-4 sata. Na nekim dijelovima staze markacije su bile skrivene raslinjem ili ih nije ni bilo, ali uspijevamo naći pravi put.
Na Zavižanu nas toplo dočekuje obitelj Vukušić s već prije naručenim grahom s kobasicama. Velebitsko pivo dalo je točku na i. U domu susrećemo Dance, Engleze, Nijemce…svi u nekim svojim pustolovinama. Dive se Hrvatskoj i Velebitu. Toga dana do Zavižana nismo sreli niti jednog planinara na stazi pa je druženje u domu nadoknadilo taj nedostatak.
Dan 2.
10.09.2016.
Buđenje u 5:45. Prije svitanja se želimo spakirati i doručkovati. Čeka nas 8-9 sati hoda od Zavižana do skloništa na Skorpovcu. Premužićeva staza uvijek ostavlja bez daha. U Rossijevom skloništu radimo pauzu, srećemo Nijemce koji putuju od Slovenije preko Hrvatske pa dalje do Bosne i Srbije. Malo po brdima pa malo po gradovima. Stižemo na Alan gdje nas čeka ručak uz pivo i kavu. Dvojica njemačkih motorista, fascinirani našim putem, traže me naljepnicu Patrika i lijepe je na kofer motora. Nakon Alana, otvaraju nam se predivni vidici prema Rabu. Svako malo “opalim” koju fotku. Kao da sam prvi put tu. Na izvoru Korita ispod Šatorine susrećemo zanimljivu obitelj Smojver. Baka od 75 godina, kćer s mužem i unuka. Došli su na Radlovac obići rodnu grudu. Od okretišta blizu Skorpovca do Radlovca ima skoro 2 sata hoda. Bilo je zanimljivo slušati njihove priče iz prošlosti. Na Skorpovcu nas dočekuje legendarni i svim planinarima poznati Tihomir aka Guja aka Mršavi aka Tiho. Član HPD-a Sv. Šimun iz Markuševca koji je u skloništu proveo CIJELU GODINU!!! Čuva, pazi i održava sklonište koje planinarima nudi sav mogući komfor. Plinski štednjak, krevete s madracima, izvorsku vodu, natkriveno ložište…. Upoznajemo se s planinarima iz Nizozemske i s interesantnim Požežanima koji su rođeni u Skorpovcu te su kao djeca s roditeljima odselili trbuhom za kruhom u Požegu. Tako saznajem da je moj dragi profesor fizike iz osnovne škole (pok. Joso Vrban) upravo iz Skorpovca. Nažalost, tadašnja komunistička vlast primorala je cijeli taj kraj na iseljenje. Skorpovac, Radlovac, Konjsko, Dabrovi…
Dan 3.
11.09.2016.
Opet rano buđenje. Čeka nas dosta hodanja i penjanja. Iako je nebo najavljivalo kišu, odlučujemo napustiti Premužićevu stazu i krenuti na Budakovo brdo iznad Skorpovca. Nakon 2-2,5 sata stižemo na vrh i vidimo Bačić kuk kako nas zove. Znamo da se ne smijemo penjati na kuk ako stijene budu imalo mokre od magle ili kiše. Po dolasku pod kuk, vidimo kako nam se sunce na vrhu smiješi i govori da slobodno dođemo. Nakon Bačić kuka prolazimo pored srušenog lječilišta Andrije Štampara, znanstvenika, specijalista higijene i socijalne medicine. Ajme….kakvo zdanje u brdu. Spuštamo se natrag na Premužićku i preko Dabarske kose prema Baškim Oštarijama. U planinarskom domu Vila Velebita čekaju nas moja supruga Zrinka i njezine dvije prijateljice. Donijele su nam svježe namirnice i lonac svježe skuhane guste povrtne juhe s komadima piletine. Mislili smo kako će nam ostati za sutra za doručak. Ali nije . Tuš, spavanje na madracima, Velebitsko pivo…koji luksuz. No svakom luksuzu dođe i kraj. Ruksaci su sada teži nego na početku jer nas čekaju četiri dana bez civilizacije.
Dan 4.
12.09.2016.
Dan kada smo “prevarili” Velebit. Sklonište na Šugarskoj dulibi se obnavlja. Ako želimo doći do Stapa u jednom danu, čeka nas 12-13 sati napornog hoda. Neizvedivo. Limitirani smo vremenom, a Velebit nas zove. Dobar prijatelj organizirao nam je prijevoz od Baških Oštarija do Jelove Ruje. Hodamo do Panosa, napuštene radarske baze za srednji Jadran. Ogromno betonsko zdanje koje od Domovinskog rata stoji i propada. HPS i HGSS mogli bi preuzeti taj objekt i napraviti čudo, ali očito nema interesa. Na putu prema Stapu, Ana susreće prvog, vrlo malog poskoka. Dok smo mi dotrčali, poskok je nestao u travi.
Da se ispričamo Velebitu na “varanju”, prije dolaska na Stap penjemo se na Debeli kuk s kojeg nam se pružaju pogledi na kuk Stapinu, Malo i Veliko Rujno, Sveto brdo…. Boravak na Stapu u Tatekovom skloništu uvijek je idiličan. Proplanak okružen bedemom stijena. Izvor pitke vode nadomak skloništa svakom planinaru stavlja osmijeh na lice. S obzirom da smo do sada svaki dan imali jedan kuhani obrok, na Stapu smo prvi put palili plinsko kuhalo. Ravioli, čaj, kava…ma što ti srce poželi. Idemo rano na počinak jer nas sutra čeka dug i naporan dan.
Dan 5.
13.09.2016.
Skoro pa kao Milena iz pjesme Novih fosila….buđenje prije 6h. Izlazak sunca nam omogućava fenomenalne kadrove za fotografiranje kod kuka Stapina. Dolazimo do skretanja za Kamenu galeriju gdje ostavljamo ruksake i spremamo se na razgledavanje djela umjetnika Vjetra i Vode. Kako izgleda Kamena galerija? Morat ćete sami doći i vidjeti. Kružna staza po naoštrenim i izbrušenim stijenama. Pokoja sajla i aluminijske ljestve olakšavaju nam obilazak. Još sat – dva uživamo u hladu šume jer nas očekuje žega na Malom i Velikom Rujnu. Tako je i bilo. Vjetar je tek malo puhao no sunce ga je nadjačalo. Slijedilo je cca 7 km hoda po suncu i ravnici. Na jednom mjestu kupine su nam odvratile pažnju pa smo malo “gablali”. Kod kapelice Gospe od Rujna radimo pauzu za ručak. Šterna uz kapelicu uvijek je puna ledene vode. Uspio sam na trenutak i „ubiti oko“ jer znam što me čeka. Uspon na Buljmu koji me svaki put potpuno iscrpi. Tako je bilo i ovaj put. Na Strugama smo zatekli mnoštvo planinara, a nije vikend. Nisam nikada toliko ljudi vidio na Strugama. Upoznajemo se sa zanimljivim ljudima… Jedan od njih pravit će nam ugodno društvo sljedeća 2 dana. Gospodin Davorin Fahn. Možete pratiti njegov blog na FB. O Davorinu bi se dala knjiga napisati.
Dan 6.
14.09.2016.
Ranim jutrom krećemo na najspektakularniji dio našeg pohoda. Vaganski vrh i Sveto brdo. Grand finale!!! Na izvoru Marasovac uzimamo zalihe vode i krećemo ka najvišem vrhu Velebita. Na vrhu nas Davorin slika sa zastavom našeg Patrika. Osjećam ponos. Hod po hrptu otvarao je brojne vidike… Dolazimo do mjesta pogibije Ozrena Lukića, pripadnika Planinske satnije, speleologa, geologa iz Zadra. Po njemu je Lukina jama dobila ime. Na You Tube-u pogledajte Velebitsku priču, dokumentarni film o planinarima, alpinistima GSS-ovcima koji su kao dragovoljci branili našu svetu planinu. Svaki planinar i ljubitelj Velebita mora pogledati taj film. Stižemo na Sveto brdo, a Ana koja je uvijek daleko ispred nas, radi nam ice caffe. Ma kakav MasterCard… Svet brdo, ono je neprocjenjivo. Planiramo noćiti na Zlatinom skloništu na Libinju pa se spuštamo prema Dušicama gdje ćemo se opskrbiti novim zalihama vode. Netom prije izvora vode kod Dušica, nebo se otvorilo i odjednom…led!!! Zatrčali smo se do Jurjevićevih stanova nedaleko od izvora da se sklonimo od leda. Zgurali smo se pod mali krović koji nam je štitio glave i dio tijela od kiše i leda. Shvativši da nećemo stići do izvora, bocama smo hvatali vodu koja se slijevala s krova. Kiša je lagano prestajala i odlučili smo ostati u skloništu na Dušicama zajedno s Davorinom koji se ondje malo prije nas sklonio od kiše. Dušice su bile pun pogodak. Peć na drva, grijanje, sušenje robe, kuhanje večere, ugodno druženje i upijanje Davorinovih pustolovnih priča. Tu smo večer napokon imali i susret s puhovima kojih, za čudo, nije bilo ni na Stapu ni na Strugama. Ujutro su nam čak i pozirali za fotografiranje.
Dan 7.
15.09.2016.
Polazak prema Libinju uz vrtače pune magle. Kakvi prizori. Napuštamo markacije i spuštamo se prema makadamskoj cesti koja će nas voditi do Tulovih greda. Prolazimo pored brojnih napuštenih, ali i aktivnih pastirskih stanova. U mislima sam nekako tužan jer više nećemo “ozbiljno“ planinariti. Hodamo nekoliko sati do križanja s famoznom Majstorskom cestom podno Tula. Ostavljamo ruksake i penjemo se na Tulove grede. Iako smo nedavno tu bili, očaravaju nas kao da smo prvi puta tu. S vrha zovem svog prijatelja Tončija da iz Maslenice krene po nas i Tonči nas dočekuje sa svojim prekrasnim belgijskim ovčarom i hladnim Retro pivama. Tu se rastajemo s Davorinom, izmjenjujemo kontakte. Vozeći se u autu postajem tužan jer nema planinarske staze dalje do Crnopca i spusta sa Crnopca do Krupe. Može se samo kilometrima makadamskom cestom jer je to područje i dalje minski sumnjivo.
Dolazimo u Maslenicu na noćenje gdje nas Tonči i njegova supruga Irena časte kasnim ručkom. Roštilj, palačinke, pivo, vino… I vožnja čamcem do ušća Zrmanje u more. Zasluženo guštanje poslije toliko hodanja. Budući da smo odustali od uspona na Crnopac radi tehničkih i vremenskih ograničenja, sutra nas čeka…..
Dan 8.
16.09.2016.
…..kanjon Krupe. Tonči nas iz Maslenice vozi do sela Ravni Golubić gdje se strmo spuštamo na samo ušće Krupe u Zrmanju. Cijelim putem hranili smo se divljim smokvama i kupinama. Hranu koju smo ponijeli nismo ni pipnuli . Iako je Krupa brdska rijeka, pada odluka na kupanje koje je bilo puno smijeha i zadovoljstva. Dolazimo do Kudinog mosta i ušća rječice Krnjeze u Krupu. Naravno, odabiremo atraktivnu i zahtjevnu stazu po sajlama i klinovima iako nije bila toliko zahtjevna. Dovoljno je malo spretnosti i snage. Svaki zavoj, svako polje i suhozid uz korito Krupe ostavljaju bez daha. Nakon 5h hoda dolazimo do sela Krupa. Staza završava pod samim pravoslavnim manastirom. Vratili smo se u Maslenicu i ostatak dana proveli na plaži i na terasi obitelji Delić uživajući u svježe ulovljenim oradama.
Jesmo li zaista prehodali cijeli Velebit? Jedan dio nismo. Nismo stigli. Nismo osobe koje su trčale za nekom nagradom ili statusom među planinarima. U sedam dana hodali smo od Vratnika do Tulovih greda. Dvodnevne ture spajali smo u jednodnevne. Neki od nas su već bili na Crnopcu , a neki će ga uskoro osvojiti. Velebit nam nikamo neće pobjeći. Treba ga voljeti i poštivati. Nikako podcjenjivati.
I zapamtite, ljudska noga samo kroči Velebitom. Ne osvaja ga. Velebit osvaja vas!!!
(Josip Lukinić)