Kao da je jučer bilo kada smo slavili jubilej, velikih 30 godina održavanja planinarskog križnog puta. A onda je prošlo tek nekoliko mjeseci, izmijenilo se tek jedno godišnje doba – i eto nas već i 31. godini, u 61. pohodu i u bezbrojnim novim uspomenama i pustolovinama.
U vikendu 17. i 18. ožujka 2018. putovali smo u Austriju, posjetivši gradišćanske hrvate koji tamo već 500 godina čuvaju svoj hrvatski jezik, običaje i tradiciju i ovo im je bio velik znak da ih Domovina nije zaboravila. Posjetili smo ih sa sedam autobusa hodočasnika, tako da je kraju u hodu sudjelovalo oko 500 ljudi: kiši, vjetru i snijegu usprkos. Bio je to trojezični pohod: hrvatski, njemački i gradišćanski koji je još jednom pokazao da bez obzira kojim se jezikom služili, Riječ Božja je svima ista i sve povezuje. Testove meditacija nad kojima smo razmatrali na postajama napisala je vjeroučiteljica Katarina Pučar izdvojivši 14 Isusovih pitanja iz evanđelja i spajajući ih sa poukom križnog puta.
Okupili smo se u mjestu Čajta, gdje je odmah uz crkvu samostan časnih sestara klarisa koje godinama mole za uspjeh ove pobožnosti po inicijativi članice Emanele Blažan. Krenulo se u kišu, u beskrajne austrijske ravnice, prema mjestu Pinkovac, hrvatsko selo u kojem su sve podredili primanju i smještaju hodača koji su u njihovoj župi noćili. Župnik Josip Banfić i njegovi suradnici pokazali su se kao velikodušni i organizirani domaćini. Prije večernje euharistije katehezu na temu pohoda „Naviještaj Riječ, uporan budi!“ (2 Tim 4, 2) održao je vjeroučitelj Radovan Librić, a misu je predvodio biskupski vikar Stefan Vukits, svećenik hrvatskog podrijetla, vidljivo oduševljen onime što svaki planinarski križni put donosi: oduševljenje za Krista usprkos umoru, mokrim nogama, skromnosti života. Noćilo se na čak tri mjesta, a voditelji autobusa i animatori su uobičajeno i velikodušno odrađivali velik dio posla kako bi sve funkcioniralo. Večeru je pripremila vojska, pozdravio nas je vojni kapelan, a pratili su nas i austrijski mediji.
Nedjeljno jutro otkrilo je krajolik pokriven snijegom, ali i obećanje nešto kraće dnevne dionice – žurili smo prema posljednjoj postaji u mjestu Stinjaki. Žurili smo prema vrhuncu pohoda u završnoj euharistiji koja je pokazala svu povezanost domovinske i iseljene Hrvatske. Rijetko se događa da planinarski križni put hoda dok pada snijeg. Ovaj pohod će ostati zapamćen i po tom detalju. Dočekao nas je župnik Stefan Jahns koji je s ljudima koje okuplja u župi učinio da se osjećamo baš kao kod kuće – ugodno, prihvaćeno, toplo. Velikodušna večera je trajala i trajala i duže od planiranoga odgodila povratak kućama.
Na svečanoj završnoj euharistiji smo se susreli u našem zajedničkom jeziku, s predstavnicima obučenima u narodne nošnje, u propovijedi vlč. Milana Kerša, u naizmjeničnim pjesmama – onih s križnog puta, a zatim i onih koje se inače pjevaju u toj župi, uz animaciju župnog zbora. Dugo smo ostali u toj crkvi slaveći Gospodina, slaveći ono što se ova dva dana dogodilo – kako su se ljudi prisjetili zajedničkih korijena koje imaju i pokazali da se prepoznaju čak ako ih inače dijeli i prostor i vrijeme. Nadamo se da će pobožnost planinarskog križnog puta zalaganjem udruge Ekosspiritus zaživjeti i izvan granica naše Domovine. Svećenici, posebno p. Josef Haspel, i vjernici koje smo susreli u ovom pohodu, predvođeni vjernikom laikom Stefanom Matkovitsom koji je uložio jako puno truda kako bi se ovaj pohod održao, su to obećali.
