Julijske Alpe
Članovi Hrvatskog planinarskog društva sv. Patrika iz Samobora ove su godine izabrali za visokogorski izlet Julijske Alpe u Sloveniji.
Okupljanje i polazak su bili planirani, i uz zanemarivo kašnjenje, realizirani u subotu, 23. lipnja u 6:30h. Lokacija, stražnji parking NSK-a. Nas dvadeset i dvoje rasporedilo se u dva kombija i jedan automobil.
Prvo duže stajanje napravili smo uz kristalno jezerce Jasna, nad kojim se nadvijaju alpski grebeni, a koje se nalazi prije prvih zavoja ceste koja vodi prema Vršiću, najvišem cestovnom prijevoju u Sloveniji (1611m). Posebno lijep ambijent za zajednički doručak, na kojem su nam Radovan i organizator puta Zvone, detaljnije predstavili plan trodnevnog pohoda na Julijske Alpe.
Prvi je dan bio planiran uspon na Malu Mojstrovku (2332 m), koji kreće od parkinga na Vršiću. Cestu do Vršića gradili su ruski zarobljenici u Prvom svjetskom ratu. Lijepo je uređena i održavana, ali je uska i zavojita, a dosta prometna, pa je Silvestar, simpatičan vozač našeg kombija, u više navrata teško uzdisao, mimoilazeći se s vozilima iz suprotnog smjera i vozeći uz sam rub ceste podno koje su se otvarali duboki ponori.
Sretno smo stigli do Vršića, te se uskoro počeli uspinjati. Uspon do vrha je uz nekoliko stajanja trajao nešto duže od dva sata. Sa svih su se strana otvarali vidici na proplanke i nepregledne, suncem obasjane vrhove JulijskihAlpi, koje neću dalje opisivati, jer bi time vjerojatno samo uspio umanjiti doživljenu ljepotu. Razgovori, šale, bolje međusobno upoznavanje sudionika pohoda, pružena ruka na nekim nezgodnijim mjestima uspona tjerali su nas prema vrhu i u trenucima u kojima su se počeli pojavljivati prvi znaci ozbiljnijeg umora.
Na vrhu odmor, dijeljenje oskudnih zaliha vode, obavezno naslikavanje, glupiranje ili jednostavno prepuštanje planinskoj duhovnosti i molitvi. Manje je razočaranje nastalo u trenutku kada smo shvatili da je inače nezaobilazan slijepi putnik „fratar“, slikovita boca s rakijom ovoga puta ostao zaboravljen u kombiju, u podnožju.
Spuštanje s vrha je, uz nekoliko bezazlenih proklizavanja po sitnom kamenju, prošlo bez problema.
Predvečer smo stigli i smjestili se u planinarski dom, Poštarski dom u neposrednoj blizini Vršića. Večerali smo tipična planinarska jela „na žlicu“ koja su su nas okrijepila i dala nam energije za druženje, pivicu i pjesmu praćenu Patricijinom gitarom.
Prilično komforni uvjeti noćenja za jedan planinarski dom. U skupnom ležišću sanjali smo velike snove.
Nedjelja ujutro. Uputili smo se u Bovec na svetu misu, kraću šetnju po mjestu, posjet imanju „Kekčeva domačija“ u kojem je snimljen film o Kekecu, pa kombijem prema Mangartu.
Ponovo uska, strma, zavojita cesta, ovoga puta i mokra od kiše, ponovo Silvestrovi uzdasi. Za razliku od Mojstrovke, koja je dan ranije, onako obasjana suncem izgledala veličanstveno, ali nekako pitomo, Mangart, koji nam se ukazivao u kadru i parao nebo, djelomično zakriven maglom, uz, kako bi Radovan rekao, dramaturgiju oblaka na ostatku neba, izazivao je strahopoštovanje. Uspeli smo se nekoliko stotina metara, gotovo do podnožja masivne stijene, koja čini sam vrh Mangart. Uspinjanje na sam vrh bilo je planirano za ponedjeljak ujutro. Sedmero nas se planiralo do vrha uspeti slovenskom stranom – koja je strmija, gdje se penje pridržavanjem za sajlu, a ostali talijanskom stranom.
Posjedali smo na travu, Radovan nam je davao zadnje upute za sutrašnji uspon, a društvo nam je pravilo stado ovaca, koje se nisu ustručavale šetati među nama i blejanjem nadglasavati Radovana.
Smjestili smo se u skroman, ali topao planinarski dom „Mangartska koča“ (1906m). Ljubazan domaćin Erik i supruga okrijepili su nas večerom i razgovorom. Večernje druženje, pjesma, pa odlazak na spavanje.
Na spavanje nas je ispratila lagana kišica, a ni prognoza za jutro nije bila obećavajuća, pa je upitnost sutrašnjeg uspona sve više rasla.
Ponedjeljak ujutro, zajednički doručak i pomalo razočarani pogledi kroz prozor. Vani i dalje lagana kiša, magla, vlaga. Odustaje se od uspona na vrh i dogovara alternativni plan.
Opraštamo se od dragih domaćina i spuštamo u Kranjsku goru. Kratka šetnja i kava. Dogovoreno je da sljedeće odredište bude Bled. Ondje smo ručali i prošetali uz jezero, čija je vizura prilično dojmljiva, ali dojam donekle narušava duh komercijalnog, elitnog turizma, koji nakon tišine i spokoja planine, većini nas nije odgovarao.
Nakon Bleda razgledali smo još Kartuzijanski samostan Pleterje, smješten prije same granice s Hrvatskom. Kartuzijanci su najstroži rimokatolički red, pa smo se trebali pomiriti s činjenicom da nam neće biti dozvoljen razgovor s redovnicima. Trenutno ih unutar zidina samostana živi jedanaest. Razgledali smo staru gotičku crkvu i pogledali film o kartuzijancima. Samostan funkcionira kao samoodrživa cjelina i ni na koji način ne ovisi o „vanjskom svijetu“. Kratko smo razgledali i etno imanje u neposrednoj blizini samostana, uređeno u a utohtonom stilu toga kraja Slovenije.
Posjedali smo u vozila i uputili se prema Samoboru, odnosno Zagrebu.
Lijepo iskustvo, koje razbija monotoniju svakodnevice i čini je podnošljivijom još dugo nakon povratka.
Ovakve izlete iskreno preporučam svim članovima i simpatizerima našeg planinarskog društva.