U subotu, 29. svibnja 2021. godine, s popuštanjem epidemioloških mjera, već jednom odgođeni izlet Hrvatska kakvu ne poznajete… Klenovnik, Lepoglava i Radoboj napokon je uspješno održan.

Odgađanje je samo povećalo interes i okupilo se više od 60 sudionika. U nepoznate kutke Zagorja nas je poveo msgr. Nedjeljko Pintarić, predstavljajući nam bregove i zakutke svog djetinjstva i predstavljajući aktivnosti koje je za svoj kraj učinio kao svećenik.

Krenuli smo unikatnim „Marijinim putom“ koji prolazi od Klenovnika do Vukovja, a prolazi uz 15 uređenih postaja koje predstavljaju radosna, žalosna i slavna otajstva krunice. Naši čitači su sudjelovali u naviještanju meditacija i predvođenjem desetica krunice, tako da smo u hodu izmolili kompletan ružarij. Uključili su se Katarina, Kata, Štefica, Martin, Karmela, Neno, Silvija, Božidar, Vedran, Lovorka, Valentina, Franka, Ana, Željka i Dragojka, a pjevanje uz gitaru je predvodio Mario.

Na kraju puta okupili smo se u kapeli sv. Volfganga gdje nas je dočekao domaći svećenik Josip Jagarčec, koji je predstavio crkvu, župu i kraj i predvodio misno slavlje kojim smo zaokružili ovu pobožnost. Misu smo završili hodočasničkim ophodom oko oltara, zatim nas je lokalno lovačko društvo u šumarku koji okružuje crkvu počastilo toplim kuhanim grahom i domaćim vinom. Nakon jela, zdravica i pjesme nikome se nije zapravo odlazilo, ali još je puno toga bilo u danu pred nama.

Nastavili smo prema Lepoglavi i kapeli sv. Jurja u mjestu Purga iznad grada u kojoj se nalaze predivno očuvane freske iz 18. stoljeća najboljeg slikara hrvatskih pavlina Ivana Rangera, kojeg neki nazivaju „hrvatskim Michelangelom“. Dočekao nas je i o freskama, ali i Pavlinima, župi i mjestu govorio svećenik Nenad Piskač. Naglasio je kako su freske nacrtane tako da vizualno prostor čine puno većim nego što objektivno jest i pozvao nas na obratimo pažnju na odlično očuvanje žive boje – umjetnik koji je radio prije oko 280. godina nikome nije odao tajnu svojih boja i od čega ih izrađuje. Dok je od 1949 – 1989. sama crkva u Lepoglavi bila zatvorena i u njoj je bilo zabranjeno slavljenje liturgijskih obreda, upravo je ova kapela služila kao mjesto okupljanja vjernika. Freskama po svim zidovima dominira mnoštvo anđela, a poznato je kako su baš redovnici pavlini razvijaju pobožnost anđelima čuvarima i po legendi svakom pobožnom redovniku je anđeo javio vrijeme njegove smrti, tako da su se uvijek mogli za to pripremiti.

S očima punih boja i pobožnih prizora krenuli smo u smjeru Krapine i u mjestu Radoboj obišli muzej „Radboa“, turistički objekt uređen u staroj školi koji svjedoči o bogatoj arheološkoj, rudarskoj i geološkoj prošlosti mjesta i okolice. Postav muzeja predstavila nam je voditeljica Ivana Hazulin.

Iz Radoboja krenuli smo pješice prema konačnom cilju dnevnog putovanja – kapeli sv. Jakova na Očuri. Uspon na dominantan brežuljak koji je posve pust, osim te najveće gotske kapele koja dominira krajolikom, iziskivao je hodočasničku volju i snagu. Koliko nas se zgrada dojmila vanjskim masivnim izgledom, toliko je šokantan bio ulazak u posve ogoljen prostor, golih zidova i žive stijene umjesto poda. Zašto je to tako, u zanimljivom predavanju objasnila nam je magistra umjetnosti Zvjezdana Jembrih, viša konzervatorica-restauratorica i redovita profesorica na Odsjeku za konzerviranje  i restauriranje umjetnina Akademije likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu.

Spomenula je kako su današnji predavači naviknuti raditi uz „power-point“, koji u toj kapeli bez struje nikako nije moguće koristiti, ali da je samo mjesto dovoljna „snažna točka“ u pejzažu uz zanimljivu i do kraja neistraženu prošlost. Poznato je kako je čak četiri puta mijenjala naslovni titular od Blažene Djevice Marije prema „Sv. Jakobu“ (kako ga zovu u Zagorju) i nazad.

Unutrašnjost je bila ukrašena vrijednim gotičkim freskama, koje su uništene prodorom baroka (probijanjem novih prozora, bojanjem zidova), a zatim i oštećenjima koja su na kapeli nastale bombardiranjem i dugo se nisu sanirale. Navodno je dio drvenih oltara zapalio kao ogrjev odbjegli zatvorenik iz Lepoglave koji se tamo skrivao neko vrijeme. Naslovni kip Gospe je ipak u jednom trenutku spašen, spušten u dolinu i restauriran.

Kapela je podignuta na 450 m nadmorske visine, na klimatski vrlo burnom i nesigurnom mjestu, gdje „udaraju gromovi i puše vjetar“ i jedini je logični razlog njenog podizanja, vjerojatno još prije 15. st., hodočasnički putevi koji su prolazili tim krajem. Kako bratovština sv. Jakova koja djeluje u sklopu udruge Ekosspiritus ove godine obilježava pet godina od osnivanja i u procesu je označavanja srednjovjekovnih Camino puteva kroz Hrvatsku (koja je među posljednjim zemljama u Europi koja to još nije napravila) simbolično je na tom posebnom mjestu petero članova, Radovan, Vedran, Vlado, Ante i Julije, obuklo bratovštinsku odjeću i zajedno sa sudionicima molili za uspjeh tog značajnog projekta.

Dan prepun sadržaja je završavao uz spuštanje mraka, a ostalo je još mnogo neispričanih priča, zdravica, šali, kao i mjesta za obići. To je naša zemlja, Hrvatska koju ne poznajemo dovoljno i uvijek u njoj postoje nova bogatstva koja možemo i moramo otkrivati.