Nitko to nije očekivao, posebno ne osmero mladih entuzijasta koji su davne 1987. godine krenuli obilaziti sakralne objekte u Samoborskom gorju, moleći križni put i uživajući u prirodi i zajedništvu. Trideset pet godina kasnije pobožnost koja je nastala iz tog trenutka inspiracije nekoliko članova zajednice u Samoboru proširila se diljem zemlje, pokrenula u brojnim biskupijama, okupila tisuće ljude i još uvijek živi.

Jubilarni 70. Planinarski križni put obilježili smo tamo gdje je sve počelo, hodajući u Samoborskom gorju i slaveći završnu euharistiju u crkvi sv. Anastazije u zajedništvu s članovima Planinarske bratovštine sv. Bernarda koja organizira drugu trasu ove pobožnosti u Zagrebačkoj nadbiskupiji.

Maglovito i prohladno jutro polako se pretvaralo u prekrasan sunčani dan dok smo se okupljali oko posljednjeg sakralnog objekta koji je podignut i blagoslovljen u Samoborskom gorju: pil sv. Jakova na Vrhovčaku. Žene iz udruge sv. Izidora Seljaka, obučene u samoborsku narodnu nošnju, nudile su čaj, dok se Vlado mučio na info – punktu pokušavajući rasporediti broj obilježja pripremljen prema broju prijavljenih s brojem ljudi koji su se pojavili to jutro na prvoj postaji. Tamara je predstavila himnu „Sedam“ koju je napisala i uglazbila baš za ovaj pohod, a uz nju, svirali su i Mario i Maja.

Prijepodne je prošlo dok je kolona vijugala Samoborskim selima: Dubrava, Gradišće, Draganja Sela,  Slani Dol, Smerovišće… Ante je pogađao sva prava skretanja, a Radovan je pričao zanimljivosti o životu u tom kraju i njegovoj povijesti, a sjećao se i onih davnih prvih pohoda, dok se pobožnost tek formirala i nastajala. Katarina je vodila katehetski program, uvodnu meditaciju i animaciju postaje šutnje, a napisala je i tekstove meditacija koje su se razmatrale na pohodu.

Grah za ručak čekao je pripremljen kod duhovnog centra i planinarskog doma „Cerinski vir“. Vrijedne kuharice i članovi društva pobrinuli su se da za svakog sudionika bude glinena zdjelica toplog obroka, a sunce je opuštalo iscrpljene mišiće. Dugačka stanka bila je baš ono što nam je trebalo. Ona nam je dala snage za najveći uspon dana: penjanje na Gregurić Breg. Do šindrom pokrite kapele mnogima je bio problem doći, ali kao i uvijek, nakon najvećih muka slijede i najveći darovi, u vidu pogleda oko sebe i u svoje nutrine i dubine. 

Kod crkve sv. Mihalja susreli su se hodočasnici s dvije trase, formirali procesiju sa svijećama koje omogućilo Povjerenstvo za pastoral mladih, te uz molitvu i pjesmu ušli u samoborsku župnu crkvu. Svečanu euharistiju, zahvalu za sedamdeset pohoda pobožnosti Planinarskog križnog puta, vodio je pomoćni biskup zagrebački, mons. Mijo Gorski.

Cijeli dan smo se u molitvi sjećali preminulog prijatelja, vlč. Milana, koji je bio tako snažan simbol Planinarskog križnog puta. Molili smo i za nove kršćanske lidere koji nedostaju našoj Domovini. Kroz postaje križnog puta učili smo o simbolici brojeva u kršćanstvu i razmišljali o geslu: „Jeli su i nasitili se. A od preteklih ulomaka odniješe sedam košara.“ (Mk 8, 8). Planinarski križni put sada se već proteže kroz više generacija. Ogromno mnoštvo ljudi je kroz godine dolazilo na ove pohode i sitili se kršćanskim osjećajem pripadnosti, radosti, dijeljenja. Rasli su i napredovali kao ljudi i kao vjernici. Ostaje otvoreno pitanje čine su napunili onih sedam košara koje su odnijeli sa sobom u svakodnevicu i što su s njima napravili. Gdje su ti praktični vjernici koji su dolazili na sedamdeset pohoda planinarskih križnih puteva? Jesu li bogatstvo svojih košara podijelili u svojoj župi, Crkvi, zemlji, zajednicama laika koje ih trebaju?

Zahvaljujemo svakoj osobi koja je kroz ovih trideset i pet godina uložila svoje vrijeme, talente, novac, molitvenu podršku kako bi Planinarski križni put postojao, rastao i napredovao. Svako vrijeme nosi svoje. Molimo Gospodina Boga da nam pokaže način kako katehetski djelovati u novo doba i među novim generacijama.

Fotografije s pohoda možete pogledati na facebook stranici Ekosspiritus.