Kroz 5. korizmeni vikend, 25. i 26. ožujka 2023. godine, udruga Ekosspiritus iz Samobora bila je među prvim organizatorima ovakvih pohoda koja je vratila pobožnost hoda za križem na dva dana, kako je izvorno i bilo zamišljeno i provođeno.  Pod geslom iz evanđelja te nedjelje: „Gle, kako ga je ljubio!“ (Iv 11, 36) i u okrilju subotnjeg blagdana Blagovijesti krenuli smo tražiti znakove prave kršćanske ljubavi prema Bogu i čovjeku i lijepih i blagih vijesti koje će nas ohrabriti i spasiti.

Na prvoj postaji okupili smo se kod župne crkve sv. Nikole u Jastrebarskom, gdje je Zlatko organizirao tople napitke za razbuđivanje (i općenito pomogao organizatoru i organizaciji na čemu smo iskreno zahvalni) dok smo svi zabrinuto gledali prema oblacima koji su pomalo pristizali. Ali nije još padala kiša. Pozdravio nas je župnik Filip Marić, a u prvu postaju uvela vjeroučiteljica Katarina koja će kroz dva dana katehetski animirati cijelu pobožnost. Upoznali smo i vojnog kapelana iz Karlovca, vlč. Ivana Blaževca, koji će hodati s nama cijeli dan.

Iz Jastrebarskom krenuli smo prema kapeli sv. Josipa u Črnilovcu gdje su nas mještani dočekali s okrepom i sudjelovali s nama u molitvi postaje. Još uvijek nije padala kiša. Preko blatnjavog puta kolona je otkrivala mirise, boje i zvukove šume u proljeće. Naivno smo mislili da je ta staza prema Volavju blato, koje nas je zapravo tek čekalo da ga upoznamo. Kiša nije padala, možda koja stidljiva kapljica. I divili smo se kako zapravo na drveću nema lišća, ali ipak nas štiti od vode. U svetištu Majke Božje Volavske Čudotvorne dočekali su nas mladi župljani koji su s ponosom progovorili o svojoj crkvi u koju se hodočasti još od 14. stoljeća, te čudu snijega koji je padao u kolovozu, na mjestu gdje su vjernici trebali sagraditi mjesto štovanja Blažene Djevice Marije Snježne. Pojeli smo i kolače koje su nam ovdje pripremili i primili blagoslov od župnika Matije Novačkog. Bilo je vrijeme za našu postaju šutnje, dio planinarskog križnog puta kada ne komuniciramo međusobno, nego se povlačimo u meditaciju i molitvu. Na početku te dionice svatko se mogao uključiti u molitveni štit „anđela čuvara“, još jedne tradicije pohoda u kojoj izvlačimo ime jednog od sudionika hoda za kojeg onda molimo. Na listiću su bile i poticajne rečenice Sluge Božjega Franje Kuharića, čijim smo krajem hodali.

Put nas je vodio prema kapeli sv. Roka u Izimju. E tada je počela kiša. Dugotrajni pljusak. Obilje ljubavi s neba – pomilovao nas je Gospodin i namočio na dijelovima koje ni nismo znali da imamo. A onda nam je na put postavio dvije nadstrešnice – točno toliko velike da se cijela kolona može smjestiti ispod njih. Poslao je i gospodina iz sela s dvije boce prozirne tekućine – obilazio je sve koji su se žalili da im je hladno – i prestajalo im je biti hladno! Poslao je fra Marka Ćosića, župnog vikara župe Presvetog Trojstva u Karlovcu, koji je hrabro počeo hodati baš od najvećeg pljuska i nastavio sve do kraja dana, ispovijedajući i hrabreći.

U crkvi Marije Pomoćnice Čeglje koja nam je bila sljedeća postaja dvije gospođe su upravo usisavale veliki, čisti i svijetli tepih koji imaju u crkvi, kada im je na vrata zakucalo 130 prljavih, blatnih i mokrih hodočasnika. Kršćansko milosrđe nas je nagnalo da postaju ipak izmolimo vani pred crkvom. Ionako u nekom trenutku ne možeš postati mokriji nego što već jesi. Kod sv. Margarete u Gornjoj Kupčini molili smo za male stvari, male pomake i male znake milosrđa, kao što je rubac sv. Veronike. I tako malo pomalo, kiša je postajala manje opasna. Sada se više igrala s nama: „Mislite da je gotovo? Ajde još samo mrvicu…“

Dok smo se uspeli do kapele sv. Marije Magdalene u Gucima Draganićkim oblaci su se počeli povlačiti i pogledi su se počeli otvarati. Bio je to jedini uspon taj dan i donio je čak i stidljive zrake sunca dok smo promatrali čuda koja se nalaze svuda oko nas. Noseći na sebi nekoliko litara kiše u odjeći i nekoliko kila blata na obući spustili smo se u dvorište obitelji Stanićak koji nisu niti trepnuli nego su nas otvorenog srca pustili u svoju kuću da se presvučeno, osušimo, prespavamo. Velika je to kuća i mnogo je ljudi prije nas tamo noćilo, ali nikada toliko puno u isto vrijeme. Spavalo se posvuda i lutalo i tražilo po sobama – kamo li sam ono stavio svoju vreću za spavanje?!

Svima je na raspolaganju cijelo vrijeme bila Marica, dobra duša ovog pohoda u Draganiću, koja je spasila stvari i našla rješenja kada nismo uspijevali dogovoriti mjesto za noćenje, a onda brinula i oko kobasa za večeru i kave i čaja za doručak i bila i u kuhinji i u dvorištu i u crkvi – sve je ona držala pod kontrolom.

U 19:00 sati počelo je euharistijsko slavlje u crkvi sv. Barbare koje je predvodio vlč. Ivan koji je cijeli dan hodao i kisnuo s nama. Zato nas je tako i obogatio, povezao iskustvo toga dana s blagdanom koji smo slavili, sve vidio, sve shvatio, sve razumio, sve savjetovao. Nedostajao nam je vlč. Milan, koji je inače to radio – bio s nama i onda propovijedao kao jedan od nas, ali Gospodin uvijek šalje utjehu i nadu iz posve neočekivanih smjerova. Hvala mu na tome.

Nakon mise i ovdje je bilo kolača, a kasno navečer došao nas je pozdraviti i domaći župnik, vlč. Miroslav Lesičar koji je također zaslužan što smo imali obilje hrane i mogli mirno zaspati i obnoviti snage za još jedan dan hoda – staro normalno se vraća.

Iako se pomaknuo sat, svi su na vrijeme bili na nogama spremni krenuti u nedjeljnu pustolovinu koja je vodila prema monumentalnoj župnoj crkvi sv Jurja. Nalazi se na vrh brijega, okružena stablima i na prvi pogled podsjeća na neki prizor kakav se može vidjeti u Španjolskoj. Naši Caminosi, hodočasnici koji su hodali Put sv. Jakova u Šapnjolskoj, svi su se poredali i fotografirali crkvu u daljini i baš je vladalo neko posebno uzbuđenje. Posebna crkva, posebno mjesto.

Nastavili smo nizati nove i nove slojeve blata na sebe do sljedeće postaje, kapele Presvetog Trojstva u Goljaku, koja je zaštićeni spomenik kulture prve kategorije i upravo u obnovi. Zato je nismo mogli razgledati iznutra, što nam je drago. Lijepo je da se brine o kulturnim dobrima i da se obnavljaju, a kapelu ćemo doći pogledati kada bude gotova. Ovaj kraj to zaslužuje.

Dužu stanku za ručak, koja je danas mogla uključiti i sjedenje na travi i sunčanje na suncu, bila je pokraj crkve Pohoda Blažene Djevice Marije u Mahičnom. Pozdravio nas je župnik Ivan Braovac koji je predstavio mjesto gdje se nalazimo, a molili smo za ljubav. Jer se u konačnici, samo o ljubavi isplatiti govoriti.

Bio je ovo zahvalan pohod planinarskog križnog puta za hodati jer je bilo jako malo uspona i jako puno ravnice. Rijetka prilika za malo se penjati bila je prema crkvi sv. Margarete, ali malo tko se žalio na napor, jer smo prvo napunili baterije ljepotom i divljenjem. Naime, hod prije je išao dugačkom, prekrasnom stazom uz rijeku, a uz stanku na ušću Dobre i Kupe, taj mali brežuljak na čijem vrhu je kapela bio je prava šala. Dočekao nas je župnik župe Hrnetić, vlč. Dragutin Šengula koji je radosno popratio prolazak ove pobožnosti teritorijem svoje župe gdje smo imali čak tri postaje. Uz ovu bregovitu, spustili smo se i u staru crkvu sv. Martina i novu Hrvatskih mučenika. Bila je to još jedna prilika za okrijepiti se i skupiti snage za posljednju dionicu puta.

Hodali smo ponovno uz rijeku, gledajući Nacionalno svetište sv. Josipa na drugoj obali i nadali se mostu, koji uvijek dođe, prije ili kasnije. Skupljali smo posljednje utiske i posljednje slojeve blata na sve ono koje smo već nosili na sebi. Oko 150 prljavih hodočasnika je zanimljiva i odlična vijest za sve koji nas vide, osim za ove koji iza nas moraju čistiti.

Završno euharistijsko slavlje s puno topline i poticajnih riječi vodio je mons. Antun Sente, dugogodišnji prijatelj i podupiratelj udruge Ekosspiritus i pobožnosti Planinarskog križnog puta. Naši pjevači obogatili su zbor mladih u svetištu, a Mario, koji je kao pravi veteran dva dana svirao na svim postajama, pridružio se svojom gitarom.

Za ovu lijepu dionicu hoda koja je bila detaljno istražena i označena zahvaljujemo obitelji Vukošić: Antoniju, Mariu i Anamariji. Oni su okupili svoju vrijednu ekipu (Mario Matić, Zvonimir Matić, Nikola Krnežić, Damir Grgić, Emil Kovačević, Marijana Kovačević) i dva dana držali sve pod kontrolom – organizirali, vodili, hrabrili, gradili mostove, pružali ruke – nabijali visoke standarde sljedećoj skupini neustrašivih koji će pozvati Planinarski križni put u svoj kraj. Budite hrabri – puno je to posla, ali i puno milosti.

Kroz hod smo zajedno molili tekst križnog puta posvećenog sv. Josipu koji je napisala Katarina Pučar, a objavljen je u Glasniku sv. Josipa u ožujku 2022. godine. Pjevali smo himnu „Svetome Josipu, zaštitniku Hrvatske“. I bio je to pohod blagih, dobrih, pozitivnih vijesti koje smo tražili u svemu što nam se događalo. Lako je pisati o mjestima, o vremenu, zahvaljivati dobrim ljudima koje smo susreli. Neka iskustva vam ipak ne možemo prenijeti. Filozofsko pitanje o freskama u crkvi i kome treba vjerovati ili što zajedničko ima vrećica sa cifom i u njoj čokoladica, flaster, vrećica čaja, papirnate maramice, domaći češnjak i kemijska olovka – za to ste morali biti s nama. Jer neke stvari koje se dogode na Planinarskom križnom putu – ostaju na Planinarskom križnom putu. Zato nam se drugi put pridružite. Dođite u ovo malo čudo zajedništva da bi osjetili kako je to kad vas sve boli, a čaša vam se prelijeva… Sve najbolje je tek pred nama.

Udruga Ekosspiritus, Samobor

Galeriju fotografija možete pogledati na facebook stranici udruge.