POČETAK
Ideja planinarenja uz obilazak sakralnih objekata i razmatranje pobožnosti križnog puta nastala je u zajednici mladih župe sv. Anastzije u Samoboru. 30. lipnja 1987. godine članovi zajednice mladih Marijan Mužak i Radovan Librić svoju zamisao iznose kapelanu Nikoli Havličeku koji ih podržava i prvom prilikom odlučuju krenuti na put. Početkom jeseni mladi su potaknuti da se prijave za novi projekt. U subotu, 12. rujna, okupilo ih se osam, što je do kraja vikenda naraslo na 11. Krenuli su iz župne crkve u Samoboru, spavali na Japetiću i ponovno se vratili u Samobor. Bio je to prvi pohod – temelj pobožnosti planinraskog križnog puta.
Već na drugi pohod, u korizmi 1988., na poziv za sudjelovanje koji je upućen iz zajednice mladih župe sv. Anastzije odazivaju se mladi koji se okupljaju u samoborskom franjevačkom samostanu, te zajednica „Palma“ iz Zagreba, tako da je broj sudionika bio 32. Sve je bilo gotovo isto kao i prvi put, ali su mladi sami napisali tekstove postaja križnog puta i tako jedni druge obogatili, a loše vrijeme koje ih je pratilo putem potaknulo je stvaranje prvoga, do danas nazobilaznog pravila: „Križni put se ne odgađa zbog lošeg vremena!“.
Na trećem pohodu su mlade u selu Mali Vratnik mještani dočekali s okrepom, što je također postao običaj. Na četvrtom pohodu svi sudionici po prvi puta dobivaju zajedničko obilježje: križ izrađen od čavala za potkivanje. Peti pohod 1989. godine je bio kritičan – kapelan Havliček je promijenio župu, a glavni organizatori iz zajednice otišli su na služenje vojnog roka. Hodalo je tek petero ljudi. Zato je već na šesti križni put došla zajednica iz Bjelovara, izrađen je bedž kao zajedničko obilježje i po prvi puta odbrano i geslo pohoda. Projekt je krenuo novom snagom naprijed. Sve više se kombinira i mijenja put hoda s ciljem da se na raznim pohodima posjeti što više različitih sakralnih objekata samoborskog kraja. Postepeno se pridružuju zajednice iz drugih župa i organizacija: Sv. Nedjelja, Strmec, Dugave, Šandrovec, te studenti s Katoličkog Bogoslovnog fakulteta. Posebno je popularan katehetski program u subotu navečer koji uglavnom osmišljava Dubravka Glasnović. Zauzimanjem obitelji, posebno majki, mladih koji odlaze na pohode uvodi se i zajednički obrok.
Zamah koji je ova pobožnost uzimala prekida početak Domovinskog rata, tako da 1991. godine nije održan niti jedan od dva planirana pohoda. U proljeće 1992. godine stotinjak sudionika ponovno hoda po samoborskom gorju s molitvenom nakanom: mir u Domovini. Redovito održavanje križnog puta dva puta godišnje, s obzirom da broj sudionika raste, zahtijeva sve više pripreme, pa samoborci odlučuju obnoviti tradiciju bratovština koja je nasilno prekinuta poslije Drugog svjetskog rata. Demokratske promjene to dozvoljavaju, te je u siječnju 1994. godine osnovana Planinarska bratovština sv. Bernarda s zaštitnikom sv. Bernardom iz Aoste koja preuzima organizaciju križnih puteva. Na svaki pohod dolaze nove zajednice, mladi se međusobno upoznaju i dijele iskustva rada i života u župama. U samu pobožnost se uvode novine, poput postaje šutnje, najavnog letka za pojedine susrete, ali i potrebe noćenja na više mjesta zbog broja zainteresiranih koji sve više prelazi 200 sudionika. Četrnaesti pohod zatvara cjelinu početka planinarenja uz duhovne sadržaje što se obilježava podizanjem raspela na Kovinšćici.
ŠIRENJE
Kako je prva cjelina ove pobožnosti tim trenutkom nekako zaokružena, javljaju se nove ideje. 1995. godine, na poziv mladih koji su na ovu, do tada samoborsku pobožnost, dolazili iz drugih krajeva, organizira se prvi pohod izvan Samoborskog gorja – u Podravini, okolici Koprivnice. Sve je bilo drugačije i zahtjevnije – priprema, putovanje, ali broj sudionika – sada se već bilo na 236. Hod za križem se počinje službeno nazivati imenom koja i danas nosi „Planinarski križni put“. Jesenski pohodi tradicionalno ostaju u okolici Samobora, ali na proljeće se putuje. U Bjelovar je stiglo oko 400, a godinu dana kasnije u Đurđevac preko 800 ljudi. Za jubilarni 20. pohod akademska slikarica Zorica Turkalj nacrtala je lik trpećeg Isusa koji je ostao jedan od najraspoznatljivijih simbola planinarskog križnog puta, a grad Samobor je po prvi puta doživio, sada već tradicionalnu, procesiju sudionika do župne crkve. Izdana je i prva knjiga u kojoj je dio sadržaja posvećen upravo planinarskom križnom putu – Kapele samoborske.
Za pohod u Križevcima 1998. godine prijavilo se 1163 sudionika iz 50 zajednica i župa. Da bi sve moglo funkcionirati javlja se ideja animatora – predstavnika mladih iz svake zajednice koji pomažu organizatoru sa sve većim poslom koji iziskuje takva organizacija. Od 1999. godine planinarski križni put dobiva pokroviteljstvo novoosnovanog Povjerenstva za pastoral mladih. Sve više na pohode dolaze i biskupi, mladi se susreću s redovničkim zajednicama, ali i drugim organizacijama u Crkvi, poput zajednice Cenacolo.
Novi preokret u povijesnom putu ove pobožnosti dogodio se odlaskom u okolicu Pleternice i Požege – na 23. planinarskom križnom putu se, vlakom iz Zagreba i od domaćih sudionika, okupilo preko 2000 ljudi. Složenost takve organizacije logično je dovela do trenutka kada je križni put po prvi puta razdvojen – Požeška biskupija odlučila je ovu pobožnost od tada održavati samostalno. Iako se ideja činila revolucionarnom, pokazalo se da je to jedini dobar put. 2001. godine pobožnost planinarskog križnog puta odvojila se u Varaždinskoj, a osnivanjem udruge Ekosspiritus i njenim uključivanjem u organizaciju planinarskih križnih puteva 2004. godine i u Zagrebačkoj nadbiskupiji razgranala se u dvije odvojene trase.
DANAS
Udruga Ekosspiritus je u orginalnu pobožnost uvela i neke novosti, poput pripremnog programa koji se za zainteresirane izvodi uoči samog pohoda, u petak navečer, knjižice s opisom svih obiđenih sakralnih objekata i sl. Zajednice su, preko svojih animatora, sve više poticane da se aktivno uključe u razne dijelove križnog puta. Tako je nastalo nekoliko originalnih, autorskih himni, razni autori su napisali tekstove za meditaciju na postajama, mladi su postaje često oblikovali scenski. Nastavili smo putovati, pohodi su izvođeni u okolici Krapine, Sesveta, Vukovara, Velikog Trgovišća, Siska, Pokupskog, Karlovca…
S velikom radošću dočekana je 2007. godina i jubilej – 20 godina uspješnog održavanja pobožnosti planinarskog križnog puta. Proslava je uključivala izdavanje knjige „Idemo, Gospodine!“, izložbu fotografija i izdavanje razglednica s motivima planinarskog križnog puta, objavljivanje 14 katehezi za rad s mladima, premijeru filma i zajednički završetak obje trase koje su toga vikenda hodale za križem u crkvi sv. Anastazije u Samoboru, gdje je euharistiju predvodio kardinal Josip Bozanić.
Da želja mladih da sudjeluju na ovakvim pobožnostima ne jenjava dokazala je i 2012. godina kada je održan 50. planinarski križni put. Da bi se obilježila ta obljetnica u molitvenom prostoru, uz budući duhovni centar na Cerini, održano je 25 satno klanjanje, kao zahvala za uspješnih 25 godina postojanja križnog puta, te Simpozij na temu „Planinarski križni put: pokaznica hodajućeg Krista“.