Nismo trebali putovati ba\u0161 tamo, ali kad smo stigli, shvatili smo da nam nigdje drugdje ne bi bilo bolje. Ljetne dane 28. 7. \u2013 3. 8. sedamnaest putnika, planinara, namjernika provelo je na izletu zvanom \u201eDurmitor\u201c \u2013 iako je na putovanju bilo i mnogo vi\u0161e toga od samo jedne planine u Crnoj Gori.
\nNEDJELJA
\n\u201eU Zenicu kada po\u0111em ja prati me pet, \u0161est\u2026 muffina.\u201c
\nMuffini su bili od \u010dokolade i tre\u0161nje. Auta su bila \u010detiri. I \u0161esnaest voza\u010da. Neki nikad nisu do\u0161li na red. U Zenici je trebao biti odmor od duga\u010dkog i napornog puta, a ispao je tulum od kojih su se neki oporavljali i dugo nakon \u0161to je sva vo\u017enja zavr\u0161ila. Mo\u017eda jo\u0161 uvijek nisu svjesni \u0161to im se dogodilo. Gostoprimstvo kakvo smo do\u017eivjeli spada u onu evan\u0111eosku: \u201eSve \u0161to u\u010diniste jednome od mojih najmanjih\u2026\u201c Doma\u0107ini Danijela, Dijana, Zoran i Dino su i vi\u0161e nego od\u0161krinuli vrata. Dali nam obilnu ve\u010deru, smje\u0161taj, s nama jeli, pili, smijali se, svirali, pjevali\u2026 Kao da to nije ne\u0161to iznena\u0111uju\u0107e. Ne bi trebalo biti. Putnika primiti. Ali ipak smo se \u010dudili. I oti\u0161li za\u010du\u0111eni i zahvalni. A putovanje je bilo na samom po\u010detku.
\nPONEDJELJAK
\n\u201eAdrenalin je zaslu\u017ean za karakteristi\u010dan \u2018fright-fight-flight\u2019 u\u010dinak\u201c \u2013 a ako nema plina, ima adrenalina!!!
\nOd \u010detiri ve\u0107 spomenuta auta, na plin su vozila dva i pol. Dva i pol zato jer je na jednom radio tek povremeno i tako je nastala uzre\u010dica o plinu i adrenalinu. Oni koji nisu imali sre\u0107e da se na\u0111u ba\u0161 u tom posebnom autu, s adrenalinom su se susreli tek dolaskom na rijeku. Rijeka Tara se predstavila u svojem donjem toku, namiguju\u0107i nam kroz drve\u0107e dok smo uskom zavojitom cestom stigli na mo\u017eda najmanju granicu na svijetu. I odmah poslije granice upoznali mo\u017eda najve\u0107eg planinara i vizionara ovih prostora. Treba znati svoj hobi pretvoriti u posao kojim \u0107e se uzdr\u017eavati cijela obitelj. Bavi\u0161 se hobijem, a radi\u0161. Bilo nas je mnogo ljubomornih. Gospodin Goran \u0160ibali\u0107, na\u0161 doma\u0107in, za sve \u0161to nudi odabrao je ime \u201eNevi\u0111en\u2019o\u201c. Tko do\u0111e, shvati za\u0161to.
\nRafting, koji je trebao biti glavna to\u010dka dana, pao je u drugi plan. Zasjenila ga rijeka. Tara sa svojim zelenim vodama u koje zagazi\u0161 i napije\u0161 se, nau\u017eiva\u0161 svje\u017eine, \u010disto\u0107e, ljepote, \u010darolije. I taj \u010damac i ta vesla uop\u0107e nisam vidjela. \u010cuvala sam o\u010di za ne\u0161to drugo. Ili je to mo\u017eda samo meni tako bilo. Jer da, bila su \u010dak dva \u010damca i dva skipera sa dosta ujedna\u010denim pri\u010dama o opasnosti i zanimljivosti rijeke, o va\u017enosti discipline i no\u0161enja tjesnih kaciga i nespretnih prsluka. I bilo je mnogo brzaca i slapova, vri\u0161tanja i smijanja. Rafting je bio zabavan. Ali rijeka je bila nezaboravna.
\nUTORAK
\n\u201eA sad je srce stijena i ne pla\u010de, ne boji se koraka uve\u010de\u201c
\nZato jer smo do\u0161li na Durmitor. I rijeka je bila krasna, bez daljnjega, ali planinari su stigli na planinu. To se ne mo\u017ee opisati. Stijena, stijena, stijena koji i privla\u010di i pla\u0161i, uvla\u010di se u srce. Uske zavojite cestice nazubljenih rubova kroz livade sa \u017eutim cvije\u0107em koji miri\u0161e kao da nos dr\u017ei\u0161 u tegli meda. I to ne onoga iz trgovine. Zaslijepljuju\u0107e sunce i snijeg u gotovo svakoj udolini koji svojim kristali\u0107ima privla\u010di pogled i rasprave \u2013 mo\u017eda je ipak stijena?! Ne, snijeg je\u2026 Eto ga i tamo. I tamo\u2026 A srpanj je. Krave i ovce sa svojim pastirima posvuda. Pokraj ceste, na cesti\u2026 Imaju prednost. I drvene ku\u0107ice sa strmim krovovima kao iz bajki o nekom jednostavnijem \u017eivotu. Na\u0161a drvena ku\u0107ica je bila blizu grada \u017dabljaka. Na\u0161a drvena ku\u0107ica imala je, nakon cjelodnevnog hoda, najudobije krevete, vrhunsku kuharicu, kravu ispod prozora blagovaone i psa pred vratima (Azun je pirinejski planinski pas \u2013 nemogu\u0107e ga je zamisliti igdje osim na planini), drvene stepenice i blagovaonu koju smo svaki dan pretvorili u prostor za misu. Mjesto u koje smo do\u0161li je promijenilo nas, ali smo i mi promijenili njega.
\nPrvi dan hoda preporu\u010dili su nam uspon na Savin kuk. Zimi slu\u017ei kao skijali\u0161te. Visok je, strm i na vrhu ima izvor \u2013 povezuju ga s legendom o sv. Savi koji je, kako se \u010dini, isto imao planinarskih sklonosti. Vodio nas je mla\u0111i sin na\u0161ega doma\u0107ina, Jovan. Jovan je rekao da mu ime zna\u010di Ivan, ali ako Marko nije Marek, Jovan ne mora biti Ivan. Jovana nitko nije mogao pratiti u tempu, a po nekim komentarima posve je izvjesno da smo imali najsporiji tempo u povijesti uspona na Savin kuk. Ali kad je bilo toliko pogleda za upiti, toliko \u0161umskih jagoda za pojesti, toliko utisaka za podijeliti. Jovan je rekao da nije ni \u010dudno da ne mo\u017eemo hodati kad stalno jedemo i pri\u010dao je najbolje viceve o medi i zeki. Nedostaje nam Jovan.
\nSRIJEDA
\n\u201eVjetar sa planine tugu moju nosi\u201c
\nA nosio je i nas. Krenuli smo na Bobotov kuk, najvi\u0161i vrh Durmitora, kamo nismo stigli. Bar ne taj dan. Jer ako je vjetar ru\u0161io planinare te\u017ee kategorije, zaista je te\u0161ko zamisliti \u0161to je vitke mlade dame dr\u017ealo na zemlji. Mo\u017eda onaj kamen u naprtnja\u010di i nije bio \u0161ala. Nije samo puhalo, nosilo je. I bilo je hladno. I bu\u010dno. Ne ponovilo se. Do\u0161li smo do jezera u planini, jeli (po na\u0161em: naravno; po vodi\u010devom: opet) i odlu\u010dili se vratiti. Kao da je kava u \u017dabljaku, koju poslu\u017euju visoki, crni konobari najtamnijih o\u010diju koje smo ikad vidjeli, manji do\u017eivljaj.
\nDa ispunimo dan oti\u0161li smo na vidikovac \u0106urevac s kojeg se promatra kanjon Tare \u2013 drugi po dubini u svijetu, nakon Grand Canyona. Rijeka je bila kao nit tamo daleko, duboko dolje, a posebno smo uo\u010dili i durmitorske crnogori\u010dne \u0161ume. Bogate i guste, \u017eive \u0161ume. \u0160ume koje su napustile djetinjstvo, prerasle jogunasto mladena\u0161tvo i u\u0161le u smirenu, sna\u017enu zrelu dob. \u0160ume u kojima se drve\u0107e savr\u0161eno sla\u017ee jedno uz drugo, u skladu. Takve bi trebale biti sve \u0161ume na svim planinama diljem svijeta.
\nDan je zav\u0161io na Crnom jezeru gdje je dijete, koje jedino vi\u010de da je car gol, povikalo: \u201eOvaj je lud \u2013 kupa se!\u201c Ali nije bio lud ili \u0107emo do kraja boravka svi malo poludjeti na taj na\u010din. Jer kao i sa Bobotovim kukom, pri\u010da sa Crnim jezerom nije bila ni blizu kraja.
\n\u010cETVRTAK
\n\u201eFeels like I\u2019m knockin\u2019 on heaven\u2019s door\u201c
\nIzreklamirali su nam taj vrh, Pruta\u0161, kao najljep\u0161i na Durmitoru. A onda se ispostavilo da nije bila reklama nego \u017eiva istina. Uspon je bio duga\u010dak i naporan, toliko te\u017eak da nismo \u010dak niti jeli putem, ali oko vrha smo na\u0161li livade iz usamljenih snova, ledenjak za sanjkanje, kamen za staviti pod glavu, zagledati se u nebo i zapitati se kako sti\u0107i tamo. O\u010darao nas je fenomen prirode koji oni zovu \u201e\u0160areni pasovi\u201c \u2013 neka vrsta vilovitog stijenja, stolje\u0107a vode i vjetra na vrhu planine. Snimatelji \u0107e dati statistiku, ali djelovalo je kao da nigdje nisu snimili toliko fotografija kao na Pruta\u0161u. Gledali smo, divili se. Gospodin je bio blizu. Mo\u017eda nam se \u010dak i smije\u0161io.
\nMo\u017eda je tu ve\u010der p. Marko najljep\u0161e propovijedao. Mo\u017eda je tu ve\u010der Marti bio najmanje zabrinut. Mo\u017eda su bile najmanje gu\u017eve za tu\u0161. Mo\u017eda je ve\u010dera bila najukusnija. A mo\u017eda je sve bolje kada vidi\u0161 ono \u0161to smo mi vidjeli.
\nPETAK
\n\u201eEj \u017eivote, umrijet \u0107u no\u0107as od ljepote\u201c
\nTek u petak smo se razdvojili. I zaklju\u010dili da smo to trebali i prije napraviti. Jer kada su se dvije skupine ponovno srele prepri\u010davanju dogodov\u0161tina i pokazivanju fotografija nije bilo kraja. A kako je zaostataka bilo vi\u0161e, a dan taj jo\u0161 jedan jedini, vrijedan, to je bilo zaista najbolje rje\u0161enje.
\nJedna skupina se vratila na Bobotov kuk, ovoga puta do kraja. Spustili se s pri\u010dama o susretu s prirodom i susretu s bra\u0107om ljudima. Oboje je vrijedilo napora. Na Durmitoru cvije\u0107e raste u svim mogu\u0107im bojama. Durmitorske boje nikada ne\u0107emo zaboraviti.
\nDruga skupina se vratila na Crno jezero: plivati, sun\u010dati se, \u0161etati. Tko legne na obalu tog jezera i zapliva u njemu mislit \u0107e da se nalazi u pri\u010di. Jezera u planinama nisu takva, ona su hladna, okru\u017eena liticama. Ovo je pak sve suprotno od toga \u0161to nam predrasude \u0161ap\u0107u: ugodno gostoljubivo, s mekanom travom, blagim obalama, kru\u017enom \u0161etnicom. Ni\u0161ta crnoga nismo na\u0161li na Crnom jezeru. Lud si, ne ako u njega u\u0111e\u0161, nego kada ga mora\u0161 napustiti.
\nNave\u010der je bilo mnogo crnog crnogorskog vina, mnogo pjesme, smijeha, pone\u0161to ispri\u010davanja, radosti i zajedni\u0161tva, nekih susreta u mraku. Nije nam se i\u0161lo doma, nije. Ali putovanje ima smisla tek kada se vrati\u0161 i bogatstvo koje si stekao podijeli\u0161 s onima koji nisu bili s tobom.
\nSUBOTA
\n\u201eCujem kako nekad jecaju planine; podjem njima kad se zazelim tisine\u201c
\n\u010cetiri auta, okrutan niz kilometara, more do\u017eivljaja, osje\u0107aja, \u017eelja i planova. Vjerujem da je svatko od nas s razlogom do\u0161ao na ovo mjesto i da se nitko, nitko nije vratio nepromijenjen. U\u0161li smo u nevi\u0111eno iskustvo. Pri\u010dat \u0107emo vam o njemu, ali malo \u0107e to zna\u010diti. Zato do\u0111ite. Nevi\u0111eno vas \u010deka. Bit \u0107e vam \u017eao ako ne odete do njega.<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"
Nismo trebali putovati ba\u0161 tamo, ali kad smo stigli, shvatili smo da nam nigdje drugdje ne bi bilo bolje. Ljetne dane 28. 7. \u2013 3. 8. sedamnaest putnika, planinara, namjernika provelo jeRead More…<\/a><\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":0,"comment_status":"closed","ping_status":"open","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"footnotes":""},"categories":[16],"tags":[],"class_list":["post-242","post","type-post","status-publish","format-standard","hentry","category-izleti-clanak"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/ekosspiritus.hr\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/242","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/ekosspiritus.hr\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/ekosspiritus.hr\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/ekosspiritus.hr\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/ekosspiritus.hr\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=242"}],"version-history":[{"count":1,"href":"https:\/\/ekosspiritus.hr\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/242\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":243,"href":"https:\/\/ekosspiritus.hr\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/242\/revisions\/243"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/ekosspiritus.hr\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=242"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/ekosspiritus.hr\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=242"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/ekosspiritus.hr\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=242"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}