Tulove grede – Paklenica – Sveto Brdo<\/p>\n
Te\u0161ko je nakon neopisivog vikenda na Ju\u017enom Velebitu sjesti za tipkovnicu i napisati suvisle rije\u010di. Iako misli\u0161 da ga poznaje\u0161, svaki put se iznova upoznaje\u0161 s Velebitom.<\/p>\n
Okupili smo se u petak u Zatonu Obrova\u010dkom oko 10h. Nas 15 iz Zagreba odnosno Karlovca, dvoje iz Zadra. Karmelu je iz Zadra dovezao moj otac koji \u017eivi na Viru. Kao prekaljeni hrvatski ratnik htio je po prvi puta vidjeti i osjetiti taj \u010duveni Velebit. Napravio je nekoliko koraka s nama na putu do vrha Tulovih greda te nas \u010dekao na sigurnom, u hladu.<\/p>\n
Tulove grede – Nakon vo\u017enje Majstorskom cestom od Obrovca, sti\u017eemo na parkirali\u0161te podno vrha. Kakvo bi to planinarenje bilo da se ne zaluta? Fulanje markacije nas je dobro zagrijalo za ono \u0161to nas je \u010dekalo. Opu\u0161teni uspon do…. ajme…. koje stijene, koji oblici!!!!!!! Putem nailazimo na ostatke bunkera iz Domovinskog rata. Tada shvati\u0161 da su ovdje ratovali samo najbolji. Pred nama su sajle, o\u0161tre hridi, uzvici “ajme \u0161to je ovo, ja to ne\u0107u mo\u0107i”. Ma, svi smo mogli! Pogled s vrha Tulovih greda ne mo\u017ee se niti jednom fotografijom opisati.
\nPo silasku obilazimo spomen plo\u010du i kapelicu podignutu za Damira Tomljenovi\u0107a Gavrana, poginulog zapovjednika velebitskog boji\u0161ta. Kada je Mario nakon molitve zasvirao “Iznad polja makova” te\u0161ko mi je bilo zadr\u017eati suze. Te\u0161ko je….<\/p>\n
Odlazimo za Starigrad gdje nas \u010dekaju Maja i Tomislav. Nepisano pravilo je “Ako ide\u0161 na Paklenicu, a nisi bio u Dinka, nisi bio na Paklenici”. Pivica, plate mije\u0161anog mesa… Ba\u0161 gu\u0161tamo. Oko 17h kre\u0107emo prema domu na Paklenici gdje sti\u017eemo oko 19h. Svega je nas nekoliko bilo na Paklenici. Ostali gledaju i dive se ljepotama prirode. Ali, to nije sve! Kod doma smo imali prezentaciju suhomesnatih prera\u0111evina iz raznih krajeva Lijepe na\u0161e. Nakon \u010da\u0161e-dvije-tri pivice, odlazimo na po\u010dinak u zajedni\u010dku spavaonicu.<\/p>\n
Subota – planirani polazak na Sveto Brdo predvi\u0111en je izme\u0111u 8:00-8:30. To jutro pridru\u017euju nam se Nikolina, Antonio i Zdravko koji \u0107e taj dan hodati od cca 1700 mnv u komadu!!!!! 12h hoda. S time da je Zdravko nakon silaska do doma, produ\u017eio jo\u0161 dalje \u2013 za Karlovac. Autom, naravno \ud83d\ude42<\/p>\n
Dok su Zrinka i Mario ostali kod doma, mi ostali uputili smo se ka Svetom Brdu. Usponi na Vaganski vrh i Sveto Brdo najte\u017ei su i najdu\u017ei na cijelom Velebitu. Uspinjemo se polako kroz bukovu \u0161umu uz potok Paklenice. Markacije nisu lo\u0161e nego ih nema!!!! Dva puta odlazimo krivom stazom, ali se vra\u0107amo na pravi put. Ni\u0161ta stra\u0161no. Mene na Ivinim vodicama izdaje tetiva pa Zdravko preuzima vodstvo na sam vrh.<\/p>\n
dalje nastavlja Anita….<\/p>\n
Josip Lukini\u0107<\/p>\n
Dalje s izvje\u0161\u0107em nastavljam ja. Iako sam Zdravka vidjela tek usput, onako u prolazu. Znam da me na vrhu Svetog brda do\u010dekala opu\u0161tena i ba\u0161 onako pravo zadovoljna ekipa. Zdravka opet nisam posebno primijetila, samozatajan neki lik. No dovoljno su glasni bili na\u0161i prijatelji Iva i Marti koji su se na Sveto brdo popeli s druge strane. Prigrlili smo ih jer dugo se znamo, a oni su odabrane i to po zasluzi, po\u010dastili hladnom limenkom pive.<\/p>\n
Taj dan bio je jako te\u017eak za hodanje. Sunce u punoj snazi, na nekim dijelovima bez da\u0161ka vjetra. Te\u0161ko sam hodala, ba\u0161 te\u0161ko. A Josip mi je povjerio zadatak: ti \u0107e\u0161 biti zadnja. Uf, ho\u0107u li to mo\u0107i? Jer kad si zadnji nekako korak postaje jo\u0161 te\u017ei. Nema nikog da tebe malo pogurne. Iskoristila sam taj hod, tu ti\u0161inu Velebita da u\u017eivam u njegovom cvije\u0107u. Svaki tek procvjetali cvjeti\u0107 kao da je kateheza sama za sebe. Neki rastu kao mala zajednica, neki je potpuno osamljen, a svaki tako drag, ljubak i opet ti glavom pro\u0111e ono: pogledajte ljiljane poljske\u2026 Zna Otac va\u0161 nebeski \u0161to vam je potrebno. Zvon\u010di\u0107i, encijani, planinski jaglaci, maj\u010dina du\u0161ica, orhideje, \u0161afrani, ljiljan, medvje\u0111i luk\u2026 i jo\u0161 toliko toga. Sve, sve sam ih fotkala. U\u017eivali smo, nije bilo \u017eurbe. Znali smo da je ostatak grupe u sigurnim Zdravkovim rukama. Jer u planini najva\u017enije je povjerenje. Putem smo sreli grupu hrvatskih vojnika. Vjerojatno su bili na nekoj vje\u017ebi. Nismo imali puno vremena s njima razgovarati jer obje su grupe imale jasan cilj. Ipak, nismo propustili \u010destitati im Dan oru\u017eanih snaga. Osjetili smo da su s ponosom prihvatili tu \u010destitku, ba\u0161 kao \u0161to smo se i mi osje\u0107ali kada smo ih sreli. Veliki ponos i zahvalu.<\/p>\n
Na vrhu Svetog brda smo predahnuli, ru\u010dali, odmorili i malo napunili baterije u\u017eivaju\u0107i u pogledu. Nakon zajedni\u010dke fotografije krenuli smo sa spu\u0161tanjem preko Vla\u0161i\u0107 grada. Kako je hodala Zdravkova grupe i \u0161to se putem doga\u0111alo ne znam. Znam samo da je Martina bila presretna \u0161to je pomakla svoje granice i bila iznimno zadovoljna sobom. Znam i da je Zdravko bio ugodno iznena\u0111en fizi\u010dkom spremom na\u0161e doktorice Ane koja ga je uspje\u0161no pratila u stopu. Ja sam se pak jako vukla. U meni nije bilo puno energije, po\u010dela sam kukati. Koliko jo\u0161\u2026 Noge mi otpadaju. Nina i Antonio su bili prava podr\u0161ka, a Josip i Benjamin strpljivi. Tako nekako smo nas petero hrabrili jedni druge. I kad smo uhvatili zajedni\u010dki ritam, zavladala je ti\u0161ina. Nitko nije imao \u0161to za re\u0107i. Samo smo hodali. Sunce se probijalo kroz rub \u0161ume i tada smo ga mogli \u010duti. Neki neo\u010dekivani zvuk, za koji smo svi znali da ga nas petero nije proizvelo. Ponukalo nas je da se okrenemo. Ma ba\u0161 pored nas je pro\u0161ao! Zapravo, odjurio mali medo! Pretpostavljamo da se vra\u0107ao s pojili\u0161ta jer smo upravo hodali uz manji potok. Gledali smo je li mama medvjedica negdje u blizini, no nismo se dugo zadr\u017eavali. Krenuli smo dalje uz pri\u010du, pa i pjesmu.
\nOko osam sati dolazimo pred dom. Mario nas do\u010dekuje na mostu sa suhim vo\u0107em, a juha je ve\u0107 na stolu. Kakva je to juha bila! Ma nijedna svatovska joj nije bila ravna! Svi smo se najeli i jo\u0161 je ostalo. Zrinka i Mario rezali su povr\u0107e ve\u0107inu poslijepodneva. A imali su vremena i za kra\u0107u \u0161etnju i naslikavanje. Nakon ve\u010dere krenula je pjesma. Tako je lijepo biti mlad, iza\u0107i iz svoje svakodnevice i biti s ljudima. Zapravo, sve se na ovom izletu ulagalo upravo u zajedni\u0161tvo. I svaka je osoba tome pridonijela.
\nU nedjelju smo imali cilj sti\u0107i na prijepodnevnu misu u Starigradu. I uspjeli smo, iako su nam poglede mamlile stijene i vrijedni penja\u010di koji su ve\u0107 osvajali nove, zahtjevnije smjerove. Koliko sam uspjela promatrati, ostala sam zadivljena uporno\u0161\u0107u tih ljudi.
\nNa misi smo susreli grupu mladih iz zagreba\u010dkog naselja Siget pa samo im upotpunili pjevanje. Na\u0161 je Danijel poznavao jednog od mladi\u0107a pa su spontano na pla\u017ei snimili Marleyevu Redemption song. Nismo ni znali da na\u0161 Danijel tako dobro pjeva. Ba\u0161 nas je ugodno iznenadio. Navratili smo se opet u Dinka na ru\u010dak pa na zaslu\u017eeni kupanac. More je bilo odli\u010dno. Mario je imao podvodni foti\u0107 pa smo ga iskoristili da jo\u0161 jednom budemo djeca i poziramo. Bilo je \u010dudesno, pomalo nevjerojatno, promatrati Sveto brdo, onaj vrh koji smo dan prije osvojili, iz mora, dok pluta\u0161 na le\u0111ima. Pita\u0161 se: \u201eZar sam ja stvarno ju\u010der tamo bio\/bila?\u201c
\nI onda nekako shvati\u0161 da Velebit uvijek pri\u010da novu pri\u010du i da je uvijek na istom mjestu. I da uvijek \u010deka, neke nove ljude, nove pri\u010de\u2026 Jo\u0161 smo popili kavu, otkartali belu i put za Zagreb. Ku\u0107i smo stigli brzo, zadovoljni na\u0161im autocestama. Oprostili smo se na parkirali\u0161tu i obe\u0107ali si brzu razmjenu fotografija. Danas je to lako. Ve\u0107 u ponedjeljak prije osam ujutro, stizali su mailovi zahvale, odu\u0161evljenja, ispunjenosti. I tako se lak\u0161e pre\u017eivi svakodnevica jedne metropole.
\nJosip se jo\u0161 jednom pokazao kao odli\u010dan vodi\u010d. Opu\u0161ten, spontan, pozitivan, spreman na dogovor i nove ljude.
\nI za kraj: te\u0161ko mi je prihvatiti da sam planinarila Dolomitima, Durmitorom, Bosnom i tek sada prvi put posjetila Nacionalni park Paklenicu jer ona nudi tolike mogu\u0107nosti: laganu \u0161etnju, ozbiljan planinarski hod, penjanje u stijeni, posjet \u0161piljama i tko zna \u0161to jo\u0161\u2026
\nNadamo se da \u0107emo ga nastaviti istra\u017eivati. Nacionalni park Paklenica je mjesto gdje se ljubitelji prirode vra\u0107aju s veseljem!
\nAnita Kristian<\/p>\n
Velebite, vilovito stijenje,
\nJa ljubim tvoje smilje.
\nLjubim tvoga u gorici vuka,
\nI onoga – Li\u010dkoga hajduka.<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"
Tulove grede – Paklenica – Sveto Brdo Te\u0161ko je nakon neopisivog vikenda na Ju\u017enom Velebitu sjesti za tipkovnicu i napisati suvisle rije\u010di. Iako misli\u0161 da ga poznaje\u0161, svaki put se iznova upoznaje\u0161Read More…<\/a><\/p>\n","protected":false},"author":2,"featured_media":583,"comment_status":"closed","ping_status":"open","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"footnotes":""},"categories":[16],"tags":[],"class_list":["post-582","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-izleti-clanak"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/ekosspiritus.hr\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/582","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/ekosspiritus.hr\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/ekosspiritus.hr\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/ekosspiritus.hr\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/users\/2"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/ekosspiritus.hr\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=582"}],"version-history":[{"count":1,"href":"https:\/\/ekosspiritus.hr\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/582\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":584,"href":"https:\/\/ekosspiritus.hr\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/582\/revisions\/584"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/ekosspiritus.hr\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/media\/583"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/ekosspiritus.hr\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=582"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/ekosspiritus.hr\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=582"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/ekosspiritus.hr\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=582"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}