Povijest jednog hodočašća u tekstu i slici
U večernjim satima prvog kolovoškog dana, a uoči 300. obljetnice samoborskog hodočašća u Mariju Bistricu, ispred župne crkve sv. Anastazije u Samoboru predstavljena je knjiga Radovana Librića „Nas je otpravila, Tebe je pozdravila, sveta Anastazija, Majko Božja Bistrička“. Promociji ove vrijedne knjige prethodila je sv. misa u župnoj crkvi koju je predslavio domaći župnik preč. Ivica Cik, uz vlč. Krešimira Cervelina, župnog vikara pri Sv. Anastaziji, vlč. Josipa Čuliga, župnika Župe sv. Ivana Krstitelja u Lugu Samoborskom i Duha Svetog u Noršić Selu i mons. Nedjeljka Pintarića. Misa je okupila i mnogobrojne vjernike u samoborskoj narodnoj nošnji, većinom iz Društva sv. Izidora Seljaka koje djeluje pri Udruzi Ekosspiritus iz Samobora, ali i iz drugih samoborskih društava koja njeguju samoborsku tradiciju.
Nakon sv. mise, vjernici su se okupili ispred župne crkve, gdje je autor knjige Radovan Librić pozdravio sve prisutne, a posebno članove Društva sv. Izidora Seljaka koje djeluje pri Udruzi Ekosspiritus iz Samobora, koji su pomogli u organizaciji ovog događanja. Pozdravio je i govornike – dr. sc. Agnezu Szabo, našu poznatu povjesničarku, gradonačelnicu Samobora Petru Škrobot, mons. Nedjeljka Pintarića i preč. Ivicu Cika, spominjući pritom još jednu važnu obljetnicu – 350 godina od izgradnje župne crkve sv. Anastazije.
Među vjernicima okupljenim na predstavljanju knjige bili su i svećenici: mons. Antun Sente, rektor Nacionalnog svetišta sv. Josipa u Karlovcu, vlč. Darko Banfić, župnik iz Župe sv. Barbare u Rudama, vlč. Anto Bojanić, župnik iz Župe Krista Kralja u Domaslovcu, i Tomica Šestak, župnik i rektor Hrvatskog nacionalnog svetišta Majke Božje Bistričke u Mariji Bistrici.
Predstavljanje knjige bilo je uvod u proslavu 300. obljetnice hodočašća Samoboraca u Mariju Bistricu, ali i jedan od koraka ka njegovu priznavanju kulturnim dobrom Republike Hrvatske. A sve je počelo daleke 1725. g. kad su članovi samoborske obitelji Novak došli u Mariju Bistricu moliti za zdravlje teško bolesnog sina Matije. Njihova je molitva, po zagovoru Majke Božje Bistričke, bila uslišana, a zapis o tom događaju prvi je pisani trag o dolasku Samoboraca u naše marijansko svetište.
Preč. Ivica Cik pozdravio je, kao domaćin, sve prisutne sa željom da bogatstvo riječi i slike, koje knjiga donosi, budu poticaj da se povijest ne zaboravi nego da se u njoj traži novo nadahnuće za ono što je pred nama: „Predajom, lijepom riječju, fotografijom, sjećanja se bilježe kako bi oni koji dolaze iza nas, od nas mogli nešto naučiti. Uživajmo večeras u bogatstvu i ljepoti onoga što će nam se reći i ponuditi i da to bude dobar poticaj za sutra, za pješake, ali i za nedjelju, kada će biti veliko slavlje u Mariji Bistrici, i onda za utorak, 5. kolovoza, kad će biti završna svečana procesija i sv. misa i kada ćemo zajedno proslaviti 300 godina hodočašćenja i 350 godina izgradnje crkve“, rekao je vlč. Ivica Cik.
Član Udruge Ekosspiritus, župljanin Joža Blažević, uživio se potom u recitiranje pjesme Miroslava Krleže „Ni med cvetjem ni pravice“.
Domjanićevu pjesmu „K suncu prosi vsaka roža“ otpjevali su svi prisutni, a na orguljama ih je pratila č. s. Karmen Hajdinjak, koja je u vrijeme župnika mons. Ivana Horvata bila na službi u Samoboru.
Povjesničarka dr. sc. Agneza Szabo osvrnula se potom na nekoliko tema koje svjedoče o životu, povijesti i kulturi Samobora.
Samoborci su 1242. g. od hrvatsko-ugarskog kralja Bele IV. Arpadovića dobili povelju „slobodnog kraljevskog trgovišta” koja je ostala na snazi do 1851. g. kada je slavni hrvatski ban Josip Jelačić ukinuo značenje bule Bele IV. za sve gradove koji su uživali njene povlastice i zakonima koje je donio Hrvatski sabor uredio je gradove i slobodna trgovišta, pa tako i grad Samobor.
Slažu se Samoborci s dr. sc. Szabo kad kaže da je današnja župna crkva znameniti simbol grada Samobora. Osim toga, ubraja se i među najstarije župe Zagrebačke nadbiskupije. Prvi pisani spomen potječe iz 1334. g., kada je arhiđakon zagrebačkog kaptola Ivan sastavio prvi popis župa tadašnje Zagrebačke biskupije. No, neki događaji svjedoče da je župa postojala već mnogo prije.
Podsjetila je dr. sc. Szabo Samoborce i na zadarskog biskupa Donata koji je početkom 9. st. od bizantskog cara Nicefora I., u znak izmirenja Bizanta i Zadra, dobio relikvije sv. Anastazije, mučenice iz rimskih vremena, koje su se čuvale u Carigradu. Prilikom prijenosa moći, biskup Donat je iz Carigrada išao preko Samobora, gdje ga je vjernički puk dočekao s velikom pobožnošću, te je tako Anastazija – Rimljanka iz grada Sirmiuma, mučena 304. g., za cara Dioklecijana – postala zaštitnicom samoborske župe.
I dok smo tako sjedili ispred crkve, dr. sc. Szabo je, zanosno prebirući po povijesnim činjenicama, datumima i događajima iz hrvatske, ali i povijesti Samobora, spomenula staru župnu crkvu, koja je bila trošna i malena, no nakon sklapanja ugovora između grofice Ane Jelisave Ausperg i samoborskih građana 1671. g. pristupilo se izgradnji nove crkve. Sagrađena je do kraja 1675., a posvećena 8. kolovoza 1688. po zagrebačkom biskupu Aleksandru Ignaciju Mikuliću. Crkva je od tada i žarište štovanja Gospe Bistričke, a na spomen slavne 300. obljetnice samoborskih hodočašća ovdje je promovirana i spomenuta knjiga Radovana Librića.
Osim toga, crkva je središnji vizualni element grada, i simbol njegove religioznosti, ali i kulture. Stoga je i upisana kao nepokretno i zaštićeno kulturno dobro klasificirano kao „sakralna graditeljska baština” Republike Hrvatske.
U šetnji kroz povijest našega grada, dr. sc. Agneza Szabo spomenula je i znamenite Samoborce Vjekoslava Noršića i Hilarija Gašparottija, autore mnogih rukopisa o Samoboru, zatim Sestre Služavke Malog Isusa, koje je u Samobor 1937. g. doveo nadbiskup dr. Antun Bauer, a jednu od njih, s. Karmen Hajdinjak, koja je za župnika mons. Ivana Horvata bila na službi u Samoboru, spominje Radovan Librić u svojoj knjizi. Nezaobilazni u toj povijesnoj priči dr. sc. Agneze Szabo su i franjevci, koji su u Samobor stigli početkom 17. st., a zaslužni su za pismenost i kulturu grada Samobora. Svoje izlaganje o bogatoj povijesti našega grada, dr. sc. Agneza Szabo završila je podsjećanjem na 1100 godina od uspostave Hrvatskog kraljevsta 925. g., ali i na jedini sačuvani dokumement koji nam svjedoči o kralju Tomislavu i njegovom vladanju i sudjelovanju u radu splitskih sabora 925. i 928., a to je znamenito pismo pape Ivana X. iz 925. godine, kojim Tomislava priznaje i naziva kraljem Hrvata, a Hrvate najodanijim sinovima Crkve.
Nakon povijesnih crtica o našem gradu i župi dr. sc. Agneze Szabo, mons. Nedjeljko Pintarić predstavio je detaljno knjigu Radovana Librića. Čestitao je na početku autoru na velebnom djelu tiskane samoborske prošlosti, ali i sadašnjosti, koja obrađuje važnu identitetsku osnovu vjernika ovoga kraja, a to je hodočašće Samoboraca na Mariju Bistricu tijekom 300 godina. Na činjenicu da od 205 župa u Zagrebačkoj nadbiskupiji, njih više od pola nema nikakvu monografiju o svojoj prošlosti, a tek rijetke su u nekom zasebnom monografijskom izdanju obradile jedan aspekt svoje prošlosti, Samoborci moraju biti ponosni, budući da je o Samoboru objavljeno nekoliko knjiga koje obrađuju povijest grada, ali i njegove sakralne objekte i vjerski život.
Podrobno je mons. Nedjeljko Pintarić opisao Librićevu knjigu. Na prvih 88 od ukupno 198 stranica knjige monografijskog formata tekstom je opisano hodočašće Samoboraca u Mariju Bistricu, dok drugi dio čini više od 300 fotografija s opširnim potpisima. Autor velikog broja fotografija iz 2022. i 2023. g. je Vladimir Ivanišević, koji je u svibnju 2024., tijekom pripreme ove knjige, preminuo.
Knjiga započinje uvodnim riječima samoborskog župnika preč. Ivice Cika, župnika i rektora Hrvatskog nacionalnog svetišta Majke Božje Bistričke u Mariji Bistrici preč. Tomice Šestaka, gradonačelnice Samobora Petre Škrobot, nekadašnjeg samoborskog, a danas krapinskog župnika vlč. Davora Štuljana, nakon kojih slijede predgovor autora i kratka crtica o Mariji Bistrici.
Od ukupno 13 poglavlja, prvo govori o Zavjetima Samoboraca Majci Božjoj Bistričkoj, a drugo o Događajima iz davnina sa Spomenicom samoborske župe i Noršićevom knjigom „Samobor“, Langovom knjigom „Samobor: narodni život i običaji“ te Noršićevom „Povijest župe“.
Hodočašća prije Drugog svjetskog rata, sa svjedočanstvom Jože Kumeričkog i zapisima iz lokalnih novina obrađena su u trećem poglavlju.
Sljedeće poglavlje ukazuje na šutnju medija u vrijeme komunizma, dok su u isto vrijeme tekstovi o hodočašću redovito objavljivani u Emanuelu, Glasu župe Sv. Anastazije u Samoboru.
U petom poglavlju obrađeno je vrijeme nakon Drugog svjetskog rata, udbaš Dako i srdačno svjedočanstvo Anice Kunović iz Domaslovca.
Dugogodišnjem samoborskom župniku mons. Ivanu Horvatu i č. s. Karmen Hajdinjak, koja je djeci držala kateheze, a svojim je zalaganjem doprinijela ljepoti hodočašća, posvećeno je šesto poglavlje, a tu je i svjedočanstvo Dragice Kovačić i Dragice Kos iz Klokočevca.
Značenje proštenja Božjega lica, Preobraženja, kako ga je zamislio p. Bonaventura Duda, tumači sedmo poglavlje.
Slijedi poglavlje o proštenjima nakon 1990. godine i o ulozi župnika Davora Štuljana i vlč. Josipa Čuliga, spominju se i napori autora za očuvanjem bistričkog hodočašća, s tekstovima iz njegovog privatnog dnevnika od 1986. do 1998. g., a jedan je dio posvećen i kasnijim hodočašćima i dolasku vlč. Davora Štuljana 2013. godine. Poglavlje završava Librićevim tekstovima objavljenim u Glasniku Samobora i Svete Nedelje.
Samoborsko hodočašće u Mariju Bistricu obrađeno je u devetom poglavlju kroz 13 tema: Pripreme, Povijest tronuša Majke Božje, Pripreme hodočasnika pješaka, Blagoslov hodočasnika u Samoboru i Zajedno na putu. Donesen je i popis crkvi, kapela, poklonaca i križeva krasputaša uz koje hodočasnici na putu prolaze, zaustavljaju se i mole. Tu su i svjedočanstva dviju hodočasnica – Branke Toth iz Samobora i Ljiljane Zavrtnik iz Svete Nedelje. Kad hodočasnici već prođu veći dio puta, sabiru se kod kapele sv. Marije Magdalene, s koje uskoro vide toranj svetišta u Mariji Bistrici. Procesijom i pjesmom pješaci najavljuju samoborsko hodočašće, opisan je i odmor u Mariji Bistrici, načini hodočašća vlakom, biciklom, autobusom i automobilom, kao i traženje „stana“ u Mariji Bistrici.
„Samoborci na svom proštenju 3. kolovoza“ naslov je 10. poglavlja u kojem čitamo kako Samoborci znaju kako se organizira ulazna procesija, gdje je u procesiji mjesto članova Gradskog poglavarstva, što je to samoborski venec, gdje su u ulaznoj procesiji ostale narodne nošnje… Tu su još obrađene Euharistija u svetištu, križni put i put svjetla na bistričkoj Kalvariji, jedinstvena oproštajna procesija prema bazilici te povratak kući.
U 11. poglavlju obrađena je zahvalna bistrička procesija u Samoboru, koju treba, kaže autor, posebno zaštiti kao nematerijalno kulturno dobro RH. Opisana je njezina povijest od nastanka do 1947. godine, kada je zabranjena od komunističkog režima, kako je zabranjena, kako su hodočasnici željeli ispunjavati svoj zavjet unatoč zabrani komunističke vlasti, zatim procesija 1990. godine i propovijed mons. Ivana Horvata 5. kolovoza 1990. daju poseban biljeg odvažnosti i hrabrosti, ali i vjernosti Evanđelju, te je jako dobro da se autor potrudio skinuti riječi propovijedi s video snimka iz te 1990. godine. Na kraju je opisana bistrička procesija u novije vrijeme.
Kako se ne bi zaboravile, ali i da bi se potaknulo pjevanje romarskih pjesama, autor u 12. poglavlju donosi naslove i tekstove nekih od njih, osobito „bistričke himne“ Majko Božja Bistrička, Svi u glas jezici te Grešnike poziva.
U 13. poglavlju, u kojem autor Librić piše o budućnosti godišnjeg bistričkog proštenja, navodi: „Dosad je procesija prepuštena nekolicini entuzijasta i svećenicima starodrevne Župe sv. Anastazije, no došlo je vrijeme za formiranje odbora koji bi išao prema zaštiti procesije kao kulturnog dobra Republike Hrvatske. Obavezuje nas na to njeno neprekidno trajanje od gotovo tri stoljeća. Jedinstvene samoborske narodne nošnje dio su identiteta ne samo procesije nego i samoga grada Samobora.“
Bilješka o autoru nepotpuna je bez posljednje autorove nagrade – 17. srpnja, u vrijeme tiskanja ove knjige, proglašen je dobitnikom Povelje Zagrebačke županije za mnoge posebne doprinose kulturnom životu grada Samobora i šireg područja Zagrebačke županije.
Tekstualni dio knjige završava pogovorom mons. Antuna Sentea, župnika i rektora Nacionalnog svetišta sv. Josipa u Karlovcu, čiji je dio o pučkoj pobožnosti i hodočašću prenesen i na korice monografije.
Na kraju predstavljanja knjige Radovana Librića, mons. Nedjeljko Pintarić postavio je retoričko pitanje – zašto smo mi večeras ovdje? Zato jer predstavljamo ono što je nastalo mimo autorove volje, ali kao briljantno osobno svjedočenje s morem ljubavi prema svom kraju, baštini i ljudima. Mons. je potom citirao Librića iz Predgovora: Bio sam među hodočasnicima pješacima u kolovozu 1986. godine. Iako sam bio u punoj snazi, hodočašće sam jedva izdržao zbog neadekvatne obuće. … Nakon iskustva žuljeva, odlučio sam da sljedeće godine više neću ići pješice u Mariju Bistricu. No, moji prijatelji iz zajednice mladih iz Župe sv. Anastazije ohrabrili su me, pa smo zajedno krenuli…“ Eto, zato smo tu! Jer to nije samo ljudsko djelo, jer ljudski gledano žuljevi su preopasni protivnici, ali Božja je volja, biljeg Majke Božje Bistričke, pa i svete Anastazije – da je Radovan radosno svih ovih godina hodočastio i nosio pozdrave: Nas je otpravila, Tebe je pozdravila, sveta Anastazija, Majka Božja Bistirčka! Ova knjiga je, da se poslužim velikim pjesnikom A. G. Matošem, trajni pozdrav, spomen, a ne znamen. Za te živim, samo za te. Amen! Dok je srca, bit će i Kroacije!
Uz pratnju sestre Karmen na orguljama, svi prisutni iz svega glasa zapjevali su potom romarsku pjesmu Majko Božja Bistrička.
Prisutnima se obratila i gradonačelnica Samobora, koja je kao djevojčica odlazila u Mariju Bistricu u narodnoj nošnji, a i više je puta pješačila: „Od srca hvala što čuvate našu tradiciju, našu baštinu, svi mi možemo biti ponosni na sve ono što imamo, na sve ono što Samobor jest, na svu našu povijest, baštinu i tradiciju, a na nama je da to sačuvamo i da je prenosimo od generacije na generaciju. Zato hvala na ovoj predivnoj knjizi, hvala svima vama u narodnim nošnjama, jer vi ste ti koji čuvate našu tradiciju, prenosite je iz generaciju u generaciju. Sretna sam i ponosna i čast mi je da sam sada, u ovoj velikoj obljetnici ovog našeg hodočašća, na mjestu gradonačelnice. Naime, i samo hodočašće u Mariju Bistricu i procesija po našem gradu imaju posebno mjesto u mom srcu, jer sam od najranijih dana sa svojom bakom hodočastila Majci Božjoj Bistričkoj. Puno je tu emocija, puno je tu predivnih trenutaka, sjećam se kad me je baka, kao malu djevojčicu, oblačila u narodnu nošnju, to su predivne uspomene i sretna sam da sam imala tu priliku, tada, ali i danas. Kasnije sam hodočastila i pješice s prijateljima. Na svima nama je da ovaj običaj prenosimo na one koji nisu imali to iskustvo hodočašća i da motiviramo što više naših sugrađana da nam se pridruže, a na taj način i da očuvamo našu tradiciju. Drago mi je i da je gradska uprava ponovno u ulaznoj procesiji u Mariji Bistrici, da smo obnovili tu tradiciju. Veselim se našem hodočašću, ali i tome da zaštitimo našu procesiju i da tako očuvamo ono vrijedno što imamo.“
Župnik i rektor Hrvatskog nacionalnog svetišta Majke Božje Bistričke u Mariji Bistrici preč. Tomica Šestak okupljenima je rekao da ih u nedjelju radosno očekuje u velikom broju u Mariji Bistrici i već sad im je poželio dobrodošlicu.
Radovan Librić je na samome kraju pobrojao koji su koraci na putu do zaštite procesije učinjeni, od oblačenja bistričkog kipa Majke Božje u samoborsku narodnu nošnju 2022. godine, preko prikupljenih više od 1000 fotografija o hodočašću i procesiji do ove knjige… No, do zaštite procesije dug je još put. Zahvalio je na kraju s. Karmen Hajdinjak na dolasku, ženama koje su pripremile kolače, Ivanu Gajšaku za razglas… Nakon završne pjesme O divna djevice svi su se rado odazvali pozivu da probaju slatke i slane kolače vrijednih članica Društva sv. Izidora Seljaka. Uz čašicu vina ili soka, u razgovoru ugodnom, sretni što su ih sivi oblaci ovaj put poštedjeli, zadržali su se vjernici još neko vrijeme ispred crkve. Mnogi su kupili knjigu, a neki i majice tiskane u povodu 300. obljetnice samoborskog hodočašća na Mariju Bistricu. Oni koji 2. kolovoza idu pješice na Mariju Bistricu otišli su ranije svojim kućama, a nedjeljni su se hodočasnici još malo zadržali ispred župne crkve. Jer i njen rođendan treba proslaviti.
Podsjećamo na kraju da se knjiga može kupiti u župnom uredu Župe sv. Anastazije u Samoboru i Sv. Ivana Krstitelja u Lugu Samoborskom, a Facebook stranicu posvećenu samoborskom proštenju u Mariji Bistrici zapratite na linku https://www.facebook.com/SamoborskoprostenjeuMarijiBistrici/.