Dolomiti 2016.
Članovi HPD „Sv. Patrik“ boravili su i ovo ljeto u visokom gorju. Visokom, najvišem. Tjedan je bio od 1. – 6. kolovoza 2016. Bili smo u tri planinarska doma duž talijanskih Dolomita i upoznali tri lica iste planine, postavili si tri pitanja potaknuti Riječju Božjom, vozili tri automobila hrvatskih registracija, razgovarali na puno više od tri jezika, popeli se preko tri tisuće metara…
ŠUMA
Prvi planinarski dom do kojega smo došli bio je na dijelu zvanom Monte Rite, na 2183 m/nv. I bio je to lijep, gotovo luksuzan dom, sa toplim tušem i nalijepšim usponima. Ljepota je bila u šumi, prekrasnoj, tamno zelenoj, gustoj šumi kroz koju smo se jednostavnom serpetinastom stazom popeli do muzeja u oblacima koji je na tom mjestu sagradio veliki alpinist Reinhold Messner. Jedan od onih koji vole otkrivati planinu i ljude u njoj: „Često sam imao posla s nepoznatim ljudima. S ljudima čiji jezik nisam razumio i čije običaje nisam poznavao. S njima sam trgovao i jeo. Mnogi su bili spremni pomoći, svi su bili gostoljubivi i vjerovao sam u ono dobro u ljudima.“ (Gola planina) Odmah te prve dane otkrili smo koliko će jezika biti u upotrebi na našem izletu: hrvatski, talijanski, njemački, engleski, a bome se povremeno čulo i malo francuskog. Kako nam je to uspijevalo? Riječi imaju značenje, ali riječi imaju i zračenje. Pa kada tvoj govor zrači pozitivno i s prihvaćanjem i s željom da se sporazumiješ, uvijek ćeš postići ono što želiš. Kažem, nije to toliko do značenja, nego do zračenja. A prvo pitanje je bilo: „Što ćeš ovdje?“ (1 Kr 19, 9 – 13) U ovim oblacima, na ovom vjetru, s ovim ljudima, sa svime što si ponio u svojim mislima i uspomenama u trenutku kada si se upustio u pustolovinu planine?
KAMEN
Treći dan napustili smo svu vegetaciju, sve zelenilo, i ušli u svijet kamena i golih stijena. Dom se zvao Boe Hütte i bio na 2873 m/nv, neposredno ispod najvišega vrha na kojemu smo bili ove sezone: Piz Boe (3152 m/nv). Često se čuje: osvojili smo vrh. Nije to najboljii izraz za ono što smo doživjeli. Ovom mjestu se treba prikrasti i umiliti, tiho i postrance se približiti, skoro pa zatražiti dopuštenje. Pa ako vas planina privuče i ako vam se otvori, uvijek na neki neočekivani način, tada se možete nadati uspjehu, vidicima i osjećaju da ste doživjeli nešto veliko. Možda čak i nezaboravno. Bilo je tamo mnogo brzih oblaka i vjetra, bilo je hladno, bilo je puno sipara i nešto sajli, bilo je snijega, bila je ledena voda za umivanje, bio je križ visok 11 metara, bilo je pitanje: „Što za tebe mogu učiniti?“ (Mih 6, 1 – 4. 6) Kada si dovoljno visoko baš cijeli svijet je pod tvojim nogama i baš sve gledaš s visine i ne možeš se nagledati tih pogleda, tih dolina i sitnih kućica u daljini, autića koji promiču uskim cesticama negdje daleko dolje… Novo iskustvo smo doživjeli i u trenutku kada su nas upozorili da zatvorimo prozore na sobama jer dolazi helikopter s namirnicama. Uglavnom, radi krugove i spušta vreće s hranom, a gazda nam dovikuje, kombinacijom jezika: „Držite šešire, stiže pivo i vino!“ Kamen smo napustili hodajući kroz kišu koja bocka svaki izloženi dio tijela i gondolom koju ljulja vjetar stigli u pljusak koji zalijeva prazno parkiralište sa samo našim autima na njemu…
LIVADA
Treći dom na mjestu Nevegal, na 1763 m/nv, trebao je biti odmor i opuštanje, a postao je mjesto kojemu težimo hodajući kroz oluju, kroz kišu kakvu nijedna planinarska oprema ne može zaustaviti, mjesto spasa. Došli smo mokri kao nikada u životu i baš svu odjeću raširili u predvorju doma pokušavajući posušiti gojzerice i jakne koje nemamo čime zamijeniti, a vani je i dalje lijevalo i grmilo i zastrašivalo. Ali mi smo slavili 5. 8., uz razvijenu hrvatsku zastavu i zvuke gitare i pitanje: „Gdje vam je vjera?“ (Lk 8, 22 – 25) A kada su se oblaci razišli, otvorili su se pogledi. Prvo noćni, na beskrajna svjetla civilizacije, sve do Venecije, a onda sljedeće jutro su se ukazale i naše planine: Učka i Velebit. Spuštajući se na napokon na neku prirodnu nadmorsku visinu stali smo u marijanskom svetištu „Nostra signora di Lourdes“ gdje su izrečene posljednje zahvale za sve što smo naučili o sebi i drugima i planini, a uvijek se dogodi kada se čovjek susretne s granicama napora koje je u stanju uložiti u nešto. Ručak na jezeru sada je već postao tradicija, a automobili prepuni mokre i prljave robe i prljavi i izmučeni planinari znak da smo spremni za krenuti doma…
Tako smo ove godine učili od šume, kamena i livade, ali i od kiše, rijetkog zraka, neočekivanih pogleda koji su varirali do ‘Moje pjesme, moji snovi’ do najsurovijih američkih vesterna ili čak spuštanja na mjesec. I naravno, ljudi. Uvijek ljudi. I Tomislav i Iva, i Anita i Katarina, i Lars i Diana, i Edo i Zvonko, i Ivana i Daria, i Antonio i Mladen, i Ana i Ana. Riječima Williama Blakea: „Velike se stvari dogode kada se sretnu ljudi i planine.“ Znamo to, već godinama. I uvijek se uspijemo iznova iznenaditi. Pa hvala ljudima. Hvala planini. Dok se ne sretnemo opet…
Fotografije možete vidjeti na facebook stranici Ekosspirtusa. 🙂