Kad me u ponedjeljak u jutro pitala kolegica kako sam, moj odgovor je bio: odlično, jako dobro, super sam, sve mi je super, svi su mi super…. Kolegica se čudila, ja sam se čudila zašto se ona čudi. Onda sam shvatila: ma tko to još u današnje vrijeme u jednom vikendu proživi takva čuda?!?! Oni koji su blagoslovljeni ljubavlju prema prirodi, bližnjemu, Bogu…
Ukratko opisati-neće biti lako… No evo barem dio prvog vikenda u srpnju…
Svatko je krenuo u neko svoje vrijeme sa svojom ekipom u autu ranog, kišovitog subotnjeg jutra. Okupljanje na Ziru, upoznavanje, komentar prognoze vremena, velike gužve na autocesti. Zajednički polazak prema Golubiću. Iz Golubića pješice nizbrdo prema Krupi. Kroz mirise ovaca, smilja i ostalog bilja. Žamor u koloni. Onda nam se otvori pogled na prekrasan slap na Krupi, zelenoj, hladnoj. Sam pogled na nju miluje dušu i osvježava duh. Foto točka, naravno. Kako će se kasnije ispostaviti, tek prva u niiiiizu foto točaka. Šetnja uz rijeku. Duboko zelenilo, šum vode, iznad nas krš i stijene. Vilin konjici lete, lopoči cvjetaju, mobiteli i fotoaparati škljocaju. Kratka pauza, foto točka naravno. Dižemo se strmo iznad rijeke samo da bismo se ponovno na nju spustili, ali uspon je vrijedio pogleda na Kudin most, kojeg je Kude izgradio kako bi mogao posjećivati svoju ljubav na drugoj obali rijeke. Odmor za ručak, kupanje, spavanje. Pomalo zaleđeni osmjesi onih koji su skočili u rijeku su nama, koji smo ostali na obali, dovoljno govorili: čista uživancija!
Nastavljamo uz Krupu, iznenađenje za sudionike. Prolaz uz okomitu stijenu iznad rijeke, preko klinova, držeći se za sajlu. Zanimljivo, uzbudljivo, avanturističko. Da se pitalo najmlađe planinare, cijela staza bi bila takva.
Šetnju uz Krupu završavamo kod manastira Krupa, putem do kampa u kojem noćimo stajemo na izvoru Krupe, a onda dolazimo u Kaštel Žegarski, u kamp gdje postavljamo pravo malo šatorsko naselje uz Zrmanju. Večera u obliku slasnog roštilja koji je ispekao jedan suhodač (pohvalimo tu i pomagače), nekoliko gitara, ovce koje su se došle napojiti na rijeku, tiha Zrmanja pored šatora i lagano potonuće u san. Tako je završio dan prvi. Čuda toga dana: prekrasna priroda, riječni rakovi, krave u divljini, svi ljudi koji su bili na izletu, čista voda, sajle i klinovi, stijene, kamp, šatori, umor…
Nedjelja… Vruća, vedra, vesela,… Nakon što je naše šatorsko naselje nestalo i nakon obilnog doručka dobivamo kacige i prsluke, upute o veslanju i svatko se sa svojim veslačkim partnerom ukrcava u kanu i kreće u avanturu po rijeci Zrmanji. Bilo je tu sudaranja, što slučajnog-što namjernog. Polijevanja vodom, što slučajnog-što namjernog. Cike, smijeha i vriske. Vrćenja u krug, skretanja lijevo umjesto desno. Zrmanja, brzaci, slapići, stijene, plićaci, hladna i bistra voda. Odmor, kupanje, a i valjanje po metvici koja obilno raste uz rijeku, pa ponovno vesla u sad već pomalo umorne ruke. Vjetar u prsa stavljao je našu snagu na kušnju, ali sve smo uspjeli proći uz česte komentare o ljepoti koja nas okružuje. Pred sam kraj, odabrani su imali priliku spustiti se niz 3m visoki slap. A onda smiraj rijeke i završni dio veslanja. Tišina… Glatka površina vode, samo se čuju zaveslaji… Nakon iskrcavanja na čvrsto tlo u Muškovcima, čekao nas je ručak. Koji smo svakako zaslužili nakon 3,5h veslanja (samo veslanja, bez pauzi). Poslije ručka, odlazak u Gračac na misu gdje nas je dočekao fra Tino Labrović. Naš je vikend dobio i svoju duhovnu dimenziju … Čuda ovog dana: prekrasna priroda, svi ljudi koji su bili na izletu, naši vodiči kajakaši, čista voda, vesla u rukama (žuljevi od vesala u rukama), fizički umor i duhovna snaga…