Zanimljivo je promatrati sraz starih i iskusnih ljubitelja Velebita, nas koji smo davno ostavili srca u ovim šumama i škrapama, s oduševljenjem novih članova društva, čije oči pune divljenja stvaraju nadu da će naš kamp ostati živ zauvijek.

Počeli smo u ponedjeljak, 17. srpnja 2023. s misli dana: „Uziđe na goru i pozove koje sam htjede. I dođoše k njemu.“ (Mk 3, 13). Pokazat će se kroz tjedan da je baš svatko od nas bio pozvan s razlogom, kako bi svojim talentom obogatio naše druženje.

Kruno fotografira. Radovan kuha. Jurica svira gitaru. Željko prati markacije. Ivana peče palačinke. Druga Ivana trči i svima premata sve rane. Nikolina traži u starim knjigama dojmova na Zavižanu stare tekstove o starim kampovima. Ivona diže atmosferu svojim smijehom. Ana planira buduće društvene mreže udruge. Stjepan češlja bradu i umjetnim kukom pokorava kamene kukove. Katarina vodi duhovni program i tablicu s dugom za pivu.

Predstavili smo se izvlačeći svatko ime jednog od apostola i otkrivajući jedni drugima što smo naučili iz životopisa onoga kojeg nam je Gospodin providio. Sjećali smo se svih sudionika svih prijašnjih kampova, a posebno nam je bio na srcu i u molitvi pok. vlč. Milan Kerš koji je puno puta s nama dijelio čaroliju Velebita.

Zavižanska Kosa još uvijek ima najbolje poglede. Na Balinovac se može stići i alternativnim putem, zaobilazeći usjek koji je noćna mora mnogih planinara. Botanički vrt ima kod jedne biljke novi natpis: „Ne diraj“. Uvjeravam vas da nikome nije palo na pamet da je podraga dok to nismo pročitali. Odjednom je bila baš zanimljiva, tako zabranjena.

Utorak smo se već udomaćili, a misao dana nam je sugrerirala:  „A Isus uziđe na goru i ondje sjeđaše sa svojim učenicima.“ (Iv 6, 3). Tako smo morali hod razbijati sjedeći na gori. Ali ipak smo došli i u Fabin Dolac i u Škrbinu Dragu i u Veliki Lom. Znači da ipak nismo samo sjedili. Neki gledaju izlaske, neki zalaske sunca. Svi se, bez obzira koliko puta to doživjeli, čude brzini kojom na planinu može doći i otići kišni oblak. Kada zapuše hladno, koža se naježi i ogrubi baš kao zidovi kuće iza kojih smo se skrivali na sigurno. I doticali ih sa zahvalnošću jer daju ugodu, toplinu, zaštitu. Lijepo je da je riječ kuća u hrvatskom jeziku ženskog roda, jer su baš žene one koje često od hrpe stranaca stvaraju obitelj, ali oduvijek mi se činilo da bi baš ova kuća na Zavižanu morala biti muškog roda. Ona je sigurnost, čvrstina, jednostavnost na koju se možeš osloniti.

Srijeda je obilježena velikim visinskim razlikama u hodu velike osmice: kružno na Mali Rajinac, pa kružno na Pivčevac. I zatim duboko u Vukušić snižnicu. Misao dana: „Danju je učio u Hramu, a noću bi izlazio i noćio na gori zvanoj Maslinska.“ (Lk 21, 37). Ako noćiš na gori, lako je po danu učiti. Naučili smo: neki dodiri ostavljaju znakove, kao ako ubereš Gospinu travu – odaju te vršci prstiju. I onda svi znaju što si radio iako misliš da si se vrhunski zakrio. Naučili smo: baš sve u životu može biti izbor, velika igra ili – ili. Mogli ste u toj svojoj slobodi izbora biti na bezbroj drugih mjesta umjesto na ovom kampu i baš svaki izbor označava rizik. Pohvala hrabrima. Naučili smo: sve pjesme od kojih se najviše stvara grč u želucu dok se pravimo kako nam ništa nije se moraju otpjevati na Velebitu. Velike umjetnosti nema bez jakoga bola.

Četvrtak smo slavili devedeseti rođendan Premužićeve staze, ležali na Gromovači, Crikveni i u Rosijevoj kolibi. „Kad osvanu dan, iziđe i pođe na samotno mjesto. I mnoštvo ga je tražilo. Dođoše k njemu i zadržavahu ga da ne ode od njih.“ (Lk 4, 42). Poslije večere održan je prvi veliki velebitski kviz, s temama koje su uključivala sve što smo tih dana mogli naučiti. Nakon prvog kruga od 12 pitanja pobjedu je nadmoćno odnijela Ivana, dok su Nikolina i Željko imali dodatni krug za drugo mjesto. Nagrade – lančiće s križem poklonio je Tomislav koji nam se pridružio tek na jedan dan, ali i potaknuo ovu vjerojatnu novu tradiciju koja se stvara. Zahvaljujemo lokalnim članovima publike koji su pomagali ako je bilo nejasnoća oko toga koji odgovor priznati i nimalo nisu šaptali odgovore natjecateljima. Zbog kviza je zamalo kasnio izvještaj meteorološke stanice Zavižan. Zamalo.

Petak je bio dan spuštanja s planine. Tri puta nas se pokušalo zaustaviti da se ne spustimo s Velebita, da ostanemo baš tamo. Prvi put s jednim praznim akumulatorom odmah ujutro. Našle su se kleme. Drugi put sa slabom markacijom na Jezerima, od ruševina kapelice prema Krasnom. Javio se na telefon onaj koji zna sve staze i sve pute i bez oznake. Treći put sa srušenim drvećem u šumi koje je sakrilo stazu i prepriječilo silazak u dolinu. Pobijedila je lijenost i inat, jer smo ipak bili bliže dnu nego vrhu. Ali tri puta nas se pokušalo zaustaviti. Taj Velebit, to je naša zemlja. Tu smo sagradili dom.

Tješila nas je samo misao dana: „Kad je Isus sišao s gore pohrli za njim silan svijet.“ (Mt 8, 1). Kada dođete s planine ljudi će pohrliti za vama. Žele znati kako je bilo, što se dogodilo, kako ste se osjećali, što ste vidjeli, kada ste se uplašili, kada rasplakali, kada grlili, a kada svađali. Ne razumiju da je iskustvo planine nemoguće opisati. Morate doći sami doživjeti. Sve ostalo su samo nespretna slova ili riječi kojima govorimo o neopisivom. Na Velebitu učimo od onoga što vidimo i od onog što čujemo. Učimo od onog što izdržimo. Učimo od onog što izrečemo, otpjevamo i prešutimo. Učimo u dubinu, u visinu, u širinu. Velebit je najveći udžbenik na svijetu.

Foto galeriju pogledajte na facebook stranici udruge.