U petom korizmenom vikendu, 16. i 17. ožujka 2024. godine održan je 73. Planinarski križni put. Udruga Ekosspiritus iz Samobora odlučila se za trasu koja je povezala dvije države, dvije župe i dva križna puta. Osim organizacije u ime Ekosspiritusa, to je bio i 17. Korizmeni križni put kroz župu Tuhelj, tradicija koja je započela nakon što je pohod planinarskog križnog puta zadnji put bio u ovom kraju. Krenuli smo iz svetišta Svete Gore u Sloveniji preko Kumrovca i župe Tuhelj stigli u Zagorska Sela i istoimenu župu.

Geslo „Nauči nas moliti“ (Lk 11,1) odabrali smo prema uputi pape Franje koji je izrazio želju da pripremna godina za Jubilej 2025. bude usmjerena velikoj „simfoniji“ molitve i odredio baš spomenutu rečenicu kao dobru vodilju za pobožnosti u ovom vremenu.

Tri autobusa sudionika okupili su se u subotu rano ujutro ispod Marijanskog svetišta Svete Gore i popeli se do prekrasne crkve ispred koje se pogled nadaleko širi prema brežuljcima kojima smo planirali hodati u dva dana. Dočekao nas je župnik vlč. Damjan Kejzar koji je okupljene pozdravio i blagoslovio, a članica župnog pastoralnog vijeća detaljno je predstavila povijest i zanimljivosti o svetištu. Još dvije postaje smo imali u Sloveniji, dok se u župnoj crkvi u Bistrici ob Sotli nismo oprostili od domaćina i krenuli prema granici.

Iako je Planinarskom križnom putu ovo treći put da prelazi granicu zemlje, prvi put je da smo to napravili pješice. Uz rijeku Sutlu imali smo tradicionalnu postaju šutnje, koju je pripremio i sudionike na promišljanje i molitvu potaknuo Danijel Herceg. Spojio je u praktičnim preklopnicima rečenice iz dijela Evanđelja iz kojeg je uzeto geslo s poticajima uz molitvu Oče naš. Iako je u tom trenutku bilo obilje i kiše i blata, možda je baš usredotočenost na ono unutarnje pomogla da se zaboravi vanjska nelagoda. Zaustavili smo se kod spomenika Lijepoj našoj u Zelenjaku i zadivili se maštovitošću ljudi koji su se podigli spomen državnoj himni! Obelisk od trinaest metara visine sagrađen je u tri mjeseca bez ikakvih osiguranih sredstava. Ona su se prikupljala prodajom značaka te dobrovoljnim prinosima rodoljuba iz svih krajeva Hrvatske, bilo u novcu, bilo u materijalu potrebnom za izgradnju.

Za ručak smo se popeli do Crkve Majke Božje Snježne – Risvica, a onda nas je na vrhu toga brežuljka, mokre od kiše i znoja, počelo sušiti sunce. Krenuo je niz raspela i kapelica koje su mještani ovoga kraja dizali u znak pobožnosti i zbog raznih nakana: najstarije za sretan povratak iz Prvog svjetskog rata, pa sve do zahvalnosti za povratak iz Afganistana. Zavjeti za ozdravljenja, zaštitu obitelji, pa čak i križ podignut povodom osamostaljenja Republike Hrvatske. Pobožan i domoljuban narod se ponosi činjenicom da imaju najgušću mrežu sakralnih objekata u cijeloj zemlji, a vjerojatno i šire.

Večernju misu u kapeli sv. Roka u Kumrovcu predvodio je domaći župnik vlč. Božo Belinić koji je pobožno i poticajno ohrabrio sve sudionike u njihovom nastojanju da budu dobri ljudi i dobri vjernici. Gulaš za večeru pripremali su članovi lovačkog društva, uz financijsku pomoć općine. Topli obrok u školskoj blagovaonici i noćenje u sportskoj dvorani su bili taman po mjeri za okrepu umornih hodočasnika. Zahvaljujemo ravnateljici škole Maji Preglej za ukazano povjerenje i otvorena vrata onima koji je to bilo potrebno.

Nedjelja je započela razgovorom o sv. Patriku koji se obilježava 17. 3., a za udrugu je važan jer njegovo ime nosi naše planinarsko društvo. Molili smo jutarnju molitvu sv. Patriku, a zatim imali i veliki kviz na temu istog sveca s 25 pitanja u kojima su se neki bolje, a neki slabije snašli. Svi skupa smo sigurno mnogo naučili.  

Hod je krenuo dalje prema planiranom rasporedu, ali smo kao i prvi dan imali neočekivana stajanja kod raznih domaćina koji su nas željeli počastiti, bilo uz svoje kuće, bilo uz svoje kleti… Bilo je mnogo vremena da ljudi upoznaju svog ‘anđela čuvara’, osobu koja je izvukla papirić s njihovim imenom i koja će do sljedećeg pohoda moliti za njih.

Do kraja hoda i župne crkve sv. Katarine stigli smo u popodnevnim satima, na vrijeme da se oni koji su željeli priključe velikoj korizmenoj ispovijedi. Misu je predvodio domaći župnik, vlč. Majk Rušec, uz kojeg su se aktivno uključili župljani, od zbora koji je pjevao na misi do raskošnog i obilnog čašćenja na kraju dana. Na svakom koraku u ovom vikendu osjećali smo se dobrodošlo i prihvaćeno.

Jedna od većih misterija puta vezana je uz zajedničko obilježje koje su sudionici dobivali. Donosimo neke prijedloge čemu sve može služiti:

• Brisanje naočala, ekrana na mobitelu i znojnih čela (u maniri šeste postaje i Veronike)
• Za one koji imaju lončić koji je bio neko od prijašnjih obilježja – brisanje istoga između dvije kleti
• Prišivnica za košulje i/ili torbe
• Zastavica
• Kako je bila gluha nedjelja, na koju se pokrivaju križevi, muževi i žene su mogli obilježjem pokriti svoj križ, odnosno jedno drugoga

Ponosni smo na rijetko multifunkcionalno obilježje koje smo tako maštovito osmislili.

Zahvalni smo svima koji su svojim trudom, prisustvom i ljubavlju prema Planinarskom križnom putu pomogli u organizaciji ovoga pohoda. Monika i Bernarda koje su pozvale hod za križem u svoj kraj i njihov tata, gospodin Boris Prekrat koji je cijelo vrijeme bio uz nas u pripremanju trase i vođenju kolone. Gospodin Ruda Žlender koji je napravio drveni križ za kojim smo hodali. Katarina Domenika koja je izrekla duhovne poticaje na tri postaje, s vjerujemo da će s vremenom preuzeti i njih više. Julije koji je cijelim putem nosio i brinuo o razglasu. Ozana koja je pripremila letak za anđele čuvare, vodila brigu o krunici i tomboli. Ante koji je kontrolirao trasu u svim dolascima na teren, i onaj put kada smo bili po snijegu, i onaj put kada smo bili po kiši… Vlado koji je junački držao pod kontrolom jutarnje prijave i popratno vozilo – najviše volimo kada se nitko ne ozlijedi i kada ga uopće ne koristimo za takve potrebe. Katarina koja je vodila animaciju na postajama i napisala meditacije križnog puta koje smo molili. Petar, Mario i Stjepan koji su neumorno svirali, baš cijelo vrijeme. Marko koji nas je tako profesionalno slikao i snimao da smo se osjećali kao prave zvijezde. Desna ruka Danijel. Voditelj autobusa Filip. Željko, Zdravko, Ivona, Filip i Dora koji primjećuju što treba i prije nego ih se za to mora zamoliti. Vatrogasci, lovci i svi župljani sa svojim župnicima na koje smo se potpuno mogli osloniti. Zahvaljujemo i jednom nindži koji je ujutro pokrenuo cijelu stvar.

Svatko od vas tko je svojim prisustvom obogatio ovu pobožnost je nezamjenjivi dio mozaika Planinarskog križnog puta. Prve fotografije možete pogledati na facebook stranici udruge, a uskoro ćemo ih objaviti još, kao i osvrte koje ćete nam poslati…

Sve najbolje je tek pred nama…