Kako je moguće da se nešto događa 75. put u kontinuitetu, a uvijek uspijeva biti drugačije, unikatno i značajno?

U tradicionalnom petom korizmenom vikendu, 5. i 6. travnja 2025. godine održan je 75. Planinarski križni put na dionici Hrvatski Blagaj – Slunj – Lađevac u Gospićko – senjskoj biskupiji u organizaciji udruge Ekosspiritus iz Samobora.

Okupljanje na prvoj postaji, kod crkve sv. Duha u Hrvatskom Blagaju, odmah je dalo naznaku kakvu će nam dobrodošlicu pružiti ljudi i prostor Hrvatske koji smo odabrali posjetiti. Raskošan stol za doručak posramio bi i neke hotele s mnogo zvjezdica i svi smo se nadali kako se po jutru zaista dan poznaje. Dočekao nas je župnik, vlč. Šime Božić, a vrlo lijepim riječima oduševila je i gradonačelnica grada Slunja Mirjana Puškarić.

Zajedničko obilježje ovoga pohoda, šal s otisnutim geslom: „Koji tako govore, jasno očituju da domovinu traže.“ (Heb 11, 14) i prepoznatljivim motivom crveno – bijelih kvadratića odmah je postao ‘vruća roba’. Prijavljeni su dobili svoj primjerak, ali svi koji su ga vidjeli uglavnom su pokušavali na sve načine nabaviti i koji komad za sebe.

Kroz jutarnju molitvu objašnjeno je kako smo odabrali geslo iz Poslanice Hebrejima i stavili smo kao cilj pobožnosti tražiti domovinu: onu na zemlji, o čemu će kroz dva dana govoriti učiteljica povijesti Nikolina Golub, a i onu na nebesima, gdje će neke mogućnosti predstaviti vjeroučiteljica Katarina Pučar.

Nikolina je i autorica teksta postaja koje su se molile putem, a zamislila ih je kao hod za križem uz četrnaest osoba iz hrvatske povijesti, kronološki složenih od onih koji su živjeli prije, pa prema suvremenom dobu.

Tekst postaja možete preuzeti na poveznici: https://ekosspiritus.hr/index.php/2025/04/04/ideeemo-na-75-planinarski-krizni-put/

Kombinacija toplog vremena, boravka u prirodi, proljeća koje cvate i pupa, zanimljivih crtica iz prošlosti, molitve, pokojeg vica, zajedničkog pjevanja učinila je da prijepodne proleti. Kao treća učiteljica, timu voditeljica pridružila se nastavnica matematike Mateja Škledar. Naučila je sudionike prije postaje šutnje kako je brojanje dobro za mozak i učinkovito za koncentraciju i molili smo kroz brojanje i brojili molitve. Staro lišće je šuškalo pod nogama kolone u tišini, a novo raslo na granama i baš sve oko nas je bila lekcija i mogućnost za učenje.

Mislili smo za Ozanu Razum da je glavna jer je organizirala molitvu krunice, ali na šestoj postaji, kod kapele sv. Valentina je zapravo ušla u legendu. Tko nije bio, teško mu je to prepričati, ali tko je bio sjetit će se uvijek toga trenutka sa smiješkom. Tako je zapravo i s cijelim Planinarskim križnim putem.

Stanka za ručak došla je točno kada je trebala, voda je bila pitka točno koliko je morala biti, redovi za wc i nisu bili tako dugački jer uz tolike šume kroz koje prolazimo, tko bi stajao u tamo nekom redu?!

Popodne dolazimo do Rastoka i unosimo novu energiju među turiste koji su naviknuti na gužvu, ali kolona koja hoda za križem i pod zastavom se ipak ističe. Molimo kod kipa. sv. Ivana Nepomuka na mostu, dok rijeke žive vode teku, isprepliću se, šušte i pozdravljaju stare znalce koji najbolje od svih trasiraju uz vode i oko voda – obitelj Vukošić. Napravili su oni to već mnogo puta, ali s godinama su postali opasno dobri. Kada oni odaberu neku dionicu za hod, možete biti sigurni da je to baš ono najljepše što u nekom kraju postoji. Jedva se stignete diviti šumskim putevima i Antoniju koji će na licu mjesta mačetom riješiti neki trn koji je tu neposlušno narastao od posljednjeg puta kada je sve prekontrolirao. Mario nježno, ali odlučno ne dozvoljava kraju kolone da zaluta, a Anamarija kao da se istovremeno nalazi na svim mjestima gdje je potrebna. Pokazat će vam kanjone, rijeke, livade, sakralne objekte. Pokazat će vam i lokalnu zajednicu koju su motivirali i okupili do mjere da se zaista po onom spomenutom jutarnjem doručku dan poznavao. Ljudi su nas zaustavljali kod svojih kuća, nudili jelom i pićem, radovali se prolasku gostiju kroz svoj kraj.

U Osnovnoj školi „Slunj“ dočekala nas je ravnateljica Marina Capan koja je s puno povjerenja otvorila i vrata sportske dvorane za spavanje i blagovaone za toplu večeru koju je darovao gospodin Pero Lalić, a pripremali su Dario Vukošić i Damir Požega, na čemu smo im iskreno zahvalni. (Ista ekipa – isti sastav spremit će večeru i sljedeći dan, ali to toga tek moramo doći).  

Okrijepljeni i presvučeni smjestili smo se u župnu crkvu Presvetog Trojstva u Slunju gdje je večernji program započeo katehezom kako bi bolje upoznali dva teologa pisca kroz igru pogađanja „Tko je napisao?“. Postoje teolozi i postoje pisci. Neki teolozi pišu, iako nisu pisci i onda su to muke čitati. Neki pisci pišu, čak i o teološkim temama, a nisu teolozi i onda je to opet muka čitati. A koji put se spoje – teolozi i pisci – u jednoj osobi. I to je onda nešto posebno. Takav je Nikola Kuzmičić. Takav je Fulton Sheen. Istraživali smo i pogađali njihove tekstove, a svaki sudionik je na poklon dobio i knjigu Nikole Kuzmičića u izdanju udruge Ekosspiritus, jer teolozi – pisci vrijede smo onoliko koliko ih čitamo.

Kroz popodne je hodao s nama dominikanac, vlč. Ivan Dominik Ilčić koji je prekrasno, toplo, duhovito i duboko zaokružio dan predvodeći misno slavlje u kojem smo istinski doživjeli zašto to događanje nazivamo baš ‘slavlje’. Osjetili smo ga, utopili se u njega, otvorili se Gospodinu i očvrsnuli duh baš kako to i treba u korizmi napraviti da bi velika fešta Uskrsa bila točno onoliko veličanstvena koliko to zaslužuje.

Na misu je došla i skupina mladih iz Rijeke, koji su nam bili dragi gosti, iako možda malo previše čisti i premalo opaljeni suncem da bi baš do kraja uklopili među one koji su hodali cijeli dan. Nikome nije zapravo smetalo.

Spavanje u velikoj skupini i na podu uvijek nosi svoje izazove, ali umorno tijelo će se prilagoditi i odmoriti, ma kakve bile okolnosti. Nakon niza učiteljica, jutarnju molitvu u nedjelju vodila je buduća teta u vrtiću, Dora Valjak. Obratila nam se jednostavno kao djeci i slušajući je svi smo shvatili zašto je Isus upozoravao kako treba pustiti malene k njemu, jer tek kad smo takvi, jednostavni i otvoreni, postajemo pravi njegovi učenici.

U velikom kotlu tople uštipke za doručak pekli su veterani udruge branitelja Slunj i podigli nam energiju za polazak u novu dionicu hoda, dok smo kroz prozore dvorane pokušavali odgonetnuti što to vani leprša: snijeg ili latice cvijeća s drveća. Govorio je gospodin Tomislav Magdić o iskustvima Domovinskog rata u kraju u kojem smo boravili, pa nakon toga, kada je zagonetka ipak razriješena u smjeru da pada snijeg, nitko se nije imao srca požaliti.

Uz ruševine starog grada Slunja zasjekli smo ponovno u prirodu, prošli uz špilju, preskakali potok, gledali u Koranu koja je zelena rijeka, bez obzira o svemu što ste mislili da znate o rijekama… Posebnu sigurnost, kako u području tjelesnog, tako i duhovnog nam je davao i svećenik drugoga dana, vojni kapelan vlč. Ivan Blaževac. Nekako je lakše hodati ako je on koloni, imate dojam: ako upadnete u rijeku, on će vas izvući… Ako upadnete u grijeh, on će vas izvući… Srećom, radio je samo ovo drugo, ispovijedajući u pokretu, kako je oduvijek običaj na Planinarskim križnim putevima.

Zastali smo, uz još jednu okrepu na putu, dok kuće obitelji Morosavljević u Lađevačkom Selištu, gdje je rođena mama naših domaćina, obitelji Vukošić. Tamo je je o ratnom iskustvu svoje obitelji i svojim sjećanjima kako je to biti dijete u prognaništvu govorila Anamarija. Nije to bilo prvi put da je Planinarski križni put bio na tom proplanku, niti je ona prvi put svjedočila, ali neka mjesta i neke priče treba evocirati stalno iznova jer ona to zaslužuju.

Dvanaesta postaja uzdigla se kod raspela za koje domaći kažu da je na mjestu Prozor, mistični proplanak na brijegu u šumi, gdje na brežuljku ljubičasto cvijeće snažno simbolično cvate samo u uskom krugu oko drva križa. Kleknuli smo i molili, čeznuli i zahvaljivali. Gospodin je bio neobično blizu, kao da nas dotiče i hrabri i gura naprijed, a tamo je, posve blizu, i posljednja postaja ovoga križnoga puta.

U crkvi sv. Jurja u Lađevcu dočekala nas je župna zajednica sa župnikom Antom Luketić koji je koncelebrirao u završnoj misi vlč. Ivanu koji je vrlo glasno i vrlo mudro i vrlo nadahnuto grmio propovijed. Svi smo na tren postali mali poslušni Isusovi vojnici koji ćemo napraviti sve što nam je rečeno. Žena preljubnica iz Evanđelja dobila je drugu priliku. Osjećali smo se kao da je dobivamo i mi.

Već prije spomenuta ekipa kuhara završila je večeru koja se pomalo i hladila dok su nas uspjeli izvući iz crkve, što nije uvijek lako, jer treba opjevati sve pjesme bez kojih se ne završava Planinarski križni put. Divni su nam bili glazbenici na ovom pohodu. Svirali su Josip Krajalić na klavijaturama, Irena Gregorin na tamburici, Stjepan Banek na gitari, a „sve pod budnom palicom skromnog Maria koji je mogao za dvije karte za Thompsona dobiti dvosoban stan u Zagrebu, ali ih se odrekao da Katarina ima bolji PKP bend da ju prati.“ (završen citat)

Kako je moguće da se nešto događa 75. put u kontinuitetu, a uvijek uspijeva biti drugačije, unikatno i značajno?

Planinarski križni put je pobožnost nastala od vjernika i zato su je vjernici prihvatili, proširili, zadržali i stalno je iznova ponavljaju. I koji tako govore, zaista jasno očituju da domovinu traže. Hvala svim tražiteljima koji ne odustaju. Naš put možda djeluje raznoliko, ali uvijek je isti – od domovine na zemlji, prema domovini na nebesima.  

Foto galeriju slika možete pogledati na facebook stranici udruge.