Dan kada su divljale duge

U subotu, 17. svibnja 2025. godine članovi i prijatelji HPD-a Sv. Patrik krenuli su na planinarski izlet na Vogel u Sloveniji. Raspoloženje u autobusu bilo je puno bolje od najavljene prognoze vremena. Uspoređivali su se uglavnom  modeli kišnih kabanica, kakvu je tko već ponio, ali jutro je obećavalo. Izlazeće sunce pratilo nas je u vožnji, a tek ulaskom u južni dio Julijskih Alpa počeli su se stidljivo nazirati neki od očekivanih oblaka.

Uz Jezero Bled dolazimo do Bohinja, odakle kreće žičara kojom se dižemo do visine od 1537 metara. Deset je sati i prva skupina je optimistična kako stignemo doći do planiranog vrha Šija prije kiše najavljene poslije podne. Staza je jasno označena i prolazi uz padine skijališta, jednog od najvećih te vrste u zemlji. Uskoro dolazimo do dijelova puta na koje još nije stiglo proljeće i koračamo po tvrdom, ugaženom snijegu koji se izmjenjuje s kamenom stazicom na osunčanim padinama. Oblaci su sve bliže, od bijelih, prozračnih i brzih, preko sivih i statičnih, a ponegdje visoko hvatamo pogled i na one crne i zabrinjavajuće.

Kod Orlove glave penjemo se na vidikovac s križem. Livade s proljetnim cvijećem sve više posustaju, a planinarenje povremeno postaje penjanje. Posljednjih petstotinjak metara oštrog uspona do vrha prvi put nas kreće zasipati zrnati, bockavi snijeg, ali vjetar drži stvari pod kontrolom i dojam da se penjemo samo u tamni oblak posustaje. Hvatamo povremeno i tračke pogleda u daljinu, tamo gdje su doline, jezero i šume.

Stižemo na 1880 metara visoku Šiju i osjećaj izdvojenosti od ostatka svijeta jača. Kao da nikoga osim nas nema na licu gole planine. Klimavo kamenje se pomiče pod nogama, trave su oštre, suhe i rastu u kvrgavim busenima, a svako malo nas ponovno zaspe snijeg, ali vani nije neugodno. Zagrijani mišići proizvode svoju toplinu i na fotografijama se svi smiješimo bez puno nelagode. Tu negdje kreće igra s dugama koje su divljale taj dan. Nabrojat ćemo ih do sumraka pet, šest, možda čak i sedam.

Vraćajući se do gornje postaje žičare spajamo se s ostatkom grupe koja se zadržala u šetnjama u bližoj okolici. Praznimo zalihe iz svojih naprtnjači, a isprobavamo i delicije iz odlično opremljenog restorana. Snijeg, kiša i vjetar u nevjerojatno brzom tempu izmjenjuju se s razdobljima sunca, a lokalni meteorolog obilazi svoju bijelu kućicu, očitavajući termometar, higrometar, barometar… Sve brojke koje upisuje u neki izvještaj nama nisu važne. Vrijeme je odlično, nimalo u skladu sa strahovima kojima smo se još jutros plašili, a iskustvo ulazi u kategoriju onih koja ćemo još dugo prepričavati.

Ozbiljna gusta kiša počinje nas pratiti upravo kada se žičarom krećemo spuštati prema dnu, ali dok smo autobusom stigli do Bohinja, ne samo da je ponovno postalo raskošno sunčano i toplo, nego smo u šetnji oko jezera vidjeli i neke hrabre kupače. Morali smo stati i zabuljiti se, malo iznenađeno, malo zavidno.

Visoke planine imaju poseban čar. Niti ova današnja nije razočarala.