U tradicionalnom petom korizmenom vikendu, 21. i 22. ožujka 2026., održan je 77. Planinarski križni put u organizaciji udruge Ekosspiritus. Pobožnost koja je iznikla u Samoborskom gorju i proširila se u većinu biskupija, kao dvodnevni ili jednodnevni pohodi za križem, po pozivu gospodina Ante Vukšića došla je u Udbinu.
Sudionici, velikim dijelom veterani ovog zbivanja, uz nešto mladih snaga, okupili su se na zapadnom rubu Krbavskog polja, u naselju Podlapača. Nakon doručka, prve jutarnje misli vezane uz geslo pohoda: „Da ne tugujete kao drugi koji nemaju nade.“ (1 Sol 4,13) razmatrali su u crkvi sv. Jurja. Meditacije križnog puta nade napisao je vjeroučitelj Nikola Kuzmičić.
Kolona je krenula u vjetrovit i prohladan dan, pustim i slabo naseljenim krajem, koji očarava širokim pogledima, očuvanom prirodom i obiljem životinja po ograđenim pašnjacima. Na više mjesta postaje nisu bile sakralni objekti, kojih ovdje jednostavno nema u potrebnom broju, što je još više naglasilo iskustvo divljenja stvorenom svijetu, gdje svako stablo i kamen i cvijet i oblak postaju elementi gdje se slavi Boga.
Iako je kilometara za proći bilo mnogo, svladavali smo ih neobično brzo, jer nas je gurao vjetar i privlačio prizor bijele crkve na brdu – Udbina prema kojoj smo stremili. Kao hodočasnik pridružio se i načelnik općine Udbina, gospodin Josip Seuček, uz kojega je hrabro hodao i najmlađi sudionik – njegov uporni i disciplinirani sin Ivano koji ima samo šest godina.
Dobro ugrijana i lijepo uređena škola otvorila nam je svoja vrata za odmor ljubaznošću ravnatelja, gospodina Mirka Dragičevića, a pohvaljujemo i mladog gospodina konobara u obližnjem kafiću koji je nevjerojatno učinkovito, brzo i ljubazno svladao gužvu koju smo mu neočekivano stvorili na radnom mjestu.
Kako hodamo za križem, tako se i okupljamo oko euharistijskog stola, jer to razlikuje hodočasnike od običnih planinara. Večernju misu predvodio je župnik, preč. Josip Šimatović, koji nas je potaknuo na kršćansku radost – vidimo Uskrs koji se nazire iza korizme. U velikodušnom tonu domaćina, nakon što su svi prisutni dobili doručak i ručak, u pastoralnom centru servirana je i topla večera.
Hod drugoga dana uveo nas je malo više u šume, dok je na obližnjim bregovima bio vidljiv snijeg, a pokupili smo i psećeg pratioca koji je veselo pratio kolonu i pravio se važan svojim stadom pred mrkim psima čuvarima stoke koji su ga vrlo glasno upozoravali na neku, samo njima vidljivu granicu koju nije pametno prijeći.
Četrnaestu postaju molili smo kod kipa Gospe u dvorištu obiteljske kuće gospodina Ante, koji nam je bio domaćin, vodio nas, hranio, pričao zanimljivosti o ovom kraju prožetom tragedijama, ali i nadom u budućnost. Zahvalili smo unuku Karlu, koji je izradio zajedničko obilježje pohoda, ali i cijeloj obitelji koja nam ga posuđuje u našim, sada već brojnim, pustolovinama i hodočašćima.
Zaključnu molitvu križnog puta održali smo kod bijelog križa pokraj crkve u Udbini, te obišli kompleks i upoznali se sa svim elementima koji ga čine. Završnu euharistiju vodio je vlč. Andrija Kekić, koji je progovorio o nadi u evanđelju o oživljavanju Lazara, ali i bogatstvu grkokatoličke tradicije u našoj Crkvi. Prije nego je autobus krenuo, bilo je vremena i za večeru, a nada o kojoj smo se cijelo vrijeme razmišljali se razlila srcima prisutnih i ponijeli smo je sa sobom u svoje obitelji, župne, radna mjesta…
Matea je animirala postaju šutnje, Nikolina je pričala o povijesnim zanimljivostima, Dora je pripremila jutarnju molitvu, Gabrijela je prikupljala i dijelila listiće za molitvenu podršku anđela čuvara, Željko je vozio logistički auto, Filip je svirao orgulje, Katarina je nudila katehetske poticaje kako bi dublje i bolje upoznali svoju vjeru, Mario je dugo i uporno i neumorno animirao pjevanje uz pomoć svoje vjerne gitare…
Planinarski križni put je veliko čudo duhovnosti koje se nastalo u našoj Domovini. Neka svim hodočasnicima bude poticajno iskustvo, u nadi kako je sve najbolje uvijek tek pred nama.