“Bog je moja oaza!”
Bio je petak, kasno navečer, kada smo u oraganizaciji udruge Ekosspiritus krenuli put Brača ne sluteći što nas čeka. Tek rukom ispisana priča za laku noć dala je naslutiti da ovaj hod «lijepom našom» neće biti samo puko turističko razgledavanje.
Pospani, umorni od puta stigli smo sljedećeg jutra na korak do cilja. Jednosatna vožnja trajektom dijelila nas je od upoznavanja još jednog prekrasnog dijela naše domovine – otoka Brača. Plavetnilo pučine, miris mora, sunce i vjetar izmamili su iz nas mnoštvo dalmatinskih pjesama i naveli nas da zaboravimo sav umor i puni iščekivanja stupimo na tlo Brača.
Sunce i miris borova nadjačavali su nelagodu od vrućine i hoda po kamenju na putu do pustinje Blaca, koja se nakon dvosatnog hoda pred nama pojavila kao željno tražena oaza. Vrletne stijene u zagrljaju s kamenitim samostanom, susret s prošlim vremenima, mir, hladovina i prepuni okus rumenog vina okrijepili su nas i ponovo digli na noge.
I tako stigosmo, ovaj put autobusima, i do vrleti Vidove gore. Nemoguće je opisati osjećaj koji obuzme čovjeka dok gleda toliko ljepote sa ruba litice! Toliko puta viđeni na televiziji i već poznati prizori Bola i plaže Zlatni rat ne mogu se nikako mjeriti sa doživljajem u živo.
Nakon boravka u visinama spustismo se u dolinu, gdje nas je dočekalo more i pijesak uvale Lovrečina, nudeći odmor i kupanje.
Sa smirajem dana krenuli smo do našeg posljednjeg odredišta – Postira. Nakon smještaja u školi krenuli smo prema crkvi. Kako je bilo divno slaviti misu na kraju tako ispunjenog dana! Sabrati se i postati svjestan da je taj cijeli dan i sve što čovjek vidi i doživi, ugodno ili ono manje ugodno, jedan veliki Božiji dar. Biti tu daleko od doma, a osjećati se kao doma, u Njegovom domu.
Nakon duhovne, uslijedila je i okrijepa tijela. Dragi ljudi raširenih srca dočekali su nas s večerom na rivi gdje su pjesma i smijeh pridali zadnji okus ljepoti i dragocjenosti toga dana.
Slijedio je odmor i spavanje, a nakon toga novo sunčano jutro, doručak i «duhovno razgibavanje». Iako je počelo neozbiljno i razigrano, to nas je razgibavanje duboko dirnulo. U iskrenom razgovoru dotaknuli smo jedni druge i otvorili srce. Imajući u sjećanju pred sobom jučerašnju pješčanu plažu bilo nam je lako zamisliti priču o tragovima Onoga koji ide pored nas. Ujedinjavanjem naših srdaca u molitvi i pjesmi osjetili smo Njegovu blizinu, i zahvalnost za darove kojima je obdario svakoga od nas. Geslo ovoga hoda Bračem: «Bog je moja oaza» postalo je jasno. Shvatili smo ga i osjetili iznutra. Ono nam je otkrilo da smo i mi oaza jedni drugima, ako pronađemo «Boga-Oazu».
U tom duhu otisnuli smo se na pučinu. Na putu do doma čekao nas je Split sa obilaskom Dioklecijanove palače, raspjevana misa kod Dominikanaca, i na kraju stari hrvatski grad Knin u kome smo himnom odali počast Domovini.
Dva autobusa ljudi, krenuvši 20.5. 2005. put Brača tragovima projekta «Lijepa li si…»
našlo je na tom putu obilje ljepote i jednu oazu. Oazu vlastitog srca kojoj je vrelo Bog. I zato hvala mu što nas je poslao na ovaj hod!