Riječima Tina Ujevića: „U slutnji, u čežnji daljine, daljine; u srcu, u dahu planine, planine…“ Popeli smo se na planinu i jedva se odvojili, oprostili, spustili s nje koliko nam je lijepo bilo. U tjednu 18. – 24. srpnja 2011. godine Veliki Lom još jednom je postao dom za tridesetak članova HPD-a Sv. Patrik i prijatelja koji su nam se pridružili. Uprava Nacionalnog parka dozvolila je dizanje kampa uz lugarsku kućicu što smo napravili u ponedjeljak, kada smo se upoznali međusobno, ali i s pravilima koji će vladati u toj maloj zajednici u tjednu koji ćemo provesti zajedno. Prvo popodne proveli smo planinareći preko Zavižanske Kose na Balinovac i razgledajući Velebitski botanički vrt, što je bilo zagrijavanje za sve što je slijedilo.
Već prva noć donijela je prve kiše i najavila nestabilno vrijeme koje nas je pratilo i povremeno kompliciralo život pod vedrim nebom, na nadmorskim visinama preko 1200 m. Utorak, iako oblačan i vjetrovit, nastavili smo s planom i nakon doručka uputili se prema prema Lubenovcu, a kako kiša nije opet počinjala, s livade smo prešli na stijenu i uspeli se na Hajdučke kukove. Na tradicionalnom mjestu bio je kasni ručak i brzo spuštanje na drugu stranu dolje. S obzirom da je taj hod bio dosta iscrpljujući kišu u srijedu mnogi su dočekali kao blagoslov. Padala je sitna i krupna, padala je nošena vjetrom, padala je izmiješana s tučom. Padala je većinu dana. Planinarski dom na Zavižanu postao je naš dom, mjesto za razgovore, upoznavanja, društvene igre, Željkovu katehezu, kuhanje ručka, gledanje kroz prozor, grijanje uz kamin, topao u srpnju.
U četvrtak smo krenuli s radnim akcijama noseći masu za fugiranje, koja će služiti za obnovu Rossijeve kolibe, s Škrbine Drage na Premužićevu stazu. Uspeli smo se na Gromovaču i Crikvenu, uživali u pogledima, skrivali se od vjetra. Petak je bio rezerviran za uspon na najviši vrh Sjevernog Velebita, naopako nazvan Malim Raincem, iako se do gore treba prilično pomučiti. Pješačili smo preko livada zvanih Jezera, bezuspješno tražili pogledom konje, odmarali se kraj ruševina kapelice sv. Ante. Oni odlučni, neobično, svi muškoga roda, osvojili su istoga dana i vrh Pivčevac, spustili se u Vukušića snježnicu i donijeli snijeg za ohladiti pića uz večeru.
U subotu smo Premužićem stazom od samoga početka nosili ostatak materijala do Rossijeve kolibe, djelomično pod kišnim kabanicama, u čemu su nam pomagali i namjernici planinari. U planini volite sve. One koji vam pomažu nositi građevni materijal. Dvojicu biciklista koje smo pozvali na večeru, te su ostali i na spavanju, svirajući i pjevajući s nama dugo u noć. Sudionike ekspedicije „Lukina jama 2011.“ koji su stigli s opremom kakav naš skormni kamp nikad vidio nije. One koji vas prime u šator kada vaš prokisne. One koji vam posude suhe čarape dok zbog raznih razloga ne možete do svojih. One koji se brinu oko loma u Lomu…
Zajedničku molitvu, poučne priče i slične katehetske susrete organizirali su prisutni vjeroučitelji, a svatko je u danu tražio i svoj trenutak mira i sabranosti na mjestu gdje svaki kamen i svako stablo može biti kapelica, crkva, katedrala. Na planini nam je nebo bliže. Na sve moguće načine. Nemojte to propustiti otkrivati s nama na nekom od kampova koji dolaze…