Nismo trebali putovati baš tamo, ali kad smo stigli, shvatili smo da nam nigdje drugdje ne bi bilo bolje. Ljetne dane 28. 7. – 3. 8. sedamnaest putnika, planinara, namjernika provelo je na izletu zvanom „Durmitor“ – iako je na putovanju bilo i mnogo više toga od samo jedne planine u Crnoj Gori.
NEDJELJA
„U Zenicu kada pođem ja prati me pet, šest… muffina.“
Muffini su bili od čokolade i trešnje. Auta su bila četiri. I šesnaest vozača. Neki nikad nisu došli na red. U Zenici je trebao biti odmor od dugačkog i napornog puta, a ispao je tulum od kojih su se neki oporavljali i dugo nakon što je sva vožnja završila. Možda još uvijek nisu svjesni što im se dogodilo. Gostoprimstvo kakvo smo doživjeli spada u onu evanđeosku: „Sve što učiniste jednome od mojih najmanjih…“ Domaćini Danijela, Dijana, Zoran i Dino su i više nego odškrinuli vrata. Dali nam obilnu večeru, smještaj, s nama jeli, pili, smijali se, svirali, pjevali… Kao da to nije nešto iznenađujuće. Ne bi trebalo biti. Putnika primiti. Ali ipak smo se čudili. I otišli začuđeni i zahvalni. A putovanje je bilo na samom početku.
PONEDJELJAK
„Adrenalin je zaslužan za karakterističan ‘fright-fight-flight’ učinak“ – a ako nema plina, ima adrenalina!!!
Od četiri već spomenuta auta, na plin su vozila dva i pol. Dva i pol zato jer je na jednom radio tek povremeno i tako je nastala uzrečica o plinu i adrenalinu. Oni koji nisu imali sreće da se nađu baš u tom posebnom autu, s adrenalinom su se susreli tek dolaskom na rijeku. Rijeka Tara se predstavila u svojem donjem toku, namigujući nam kroz drveće dok smo uskom zavojitom cestom stigli na možda najmanju granicu na svijetu. I odmah poslije granice upoznali možda najvećeg planinara i vizionara ovih prostora. Treba znati svoj hobi pretvoriti u posao kojim će se uzdržavati cijela obitelj. Baviš se hobijem, a radiš. Bilo nas je mnogo ljubomornih. Gospodin Goran Šibalić, naš domaćin, za sve što nudi odabrao je ime „Neviđen’o“. Tko dođe, shvati zašto.
Rafting, koji je trebao biti glavna točka dana, pao je u drugi plan. Zasjenila ga rijeka. Tara sa svojim zelenim vodama u koje zagaziš i napiješ se, nauživaš svježine, čistoće, ljepote, čarolije. I taj čamac i ta vesla uopće nisam vidjela. Čuvala sam oči za nešto drugo. Ili je to možda samo meni tako bilo. Jer da, bila su čak dva čamca i dva skipera sa dosta ujednačenim pričama o opasnosti i zanimljivosti rijeke, o važnosti discipline i nošenja tjesnih kaciga i nespretnih prsluka. I bilo je mnogo brzaca i slapova, vrištanja i smijanja. Rafting je bio zabavan. Ali rijeka je bila nezaboravna.
UTORAK
„A sad je srce stijena i ne plače, ne boji se koraka uveče“
Zato jer smo došli na Durmitor. I rijeka je bila krasna, bez daljnjega, ali planinari su stigli na planinu. To se ne može opisati. Stijena, stijena, stijena koji i privlači i plaši, uvlači se u srce. Uske zavojite cestice nazubljenih rubova kroz livade sa žutim cvijećem koji miriše kao da nos držiš u tegli meda. I to ne onoga iz trgovine. Zaslijepljujuće sunce i snijeg u gotovo svakoj udolini koji svojim kristalićima privlači pogled i rasprave – možda je ipak stijena?! Ne, snijeg je… Eto ga i tamo. I tamo… A srpanj je. Krave i ovce sa svojim pastirima posvuda. Pokraj ceste, na cesti… Imaju prednost. I drvene kućice sa strmim krovovima kao iz bajki o nekom jednostavnijem životu. Naša drvena kućica je bila blizu grada Žabljaka. Naša drvena kućica imala je, nakon cjelodnevnog hoda, najudobije krevete, vrhunsku kuharicu, kravu ispod prozora blagovaone i psa pred vratima (Azun je pirinejski planinski pas – nemoguće ga je zamisliti igdje osim na planini), drvene stepenice i blagovaonu koju smo svaki dan pretvorili u prostor za misu. Mjesto u koje smo došli je promijenilo nas, ali smo i mi promijenili njega.
Prvi dan hoda preporučili su nam uspon na Savin kuk. Zimi služi kao skijalište. Visok je, strm i na vrhu ima izvor – povezuju ga s legendom o sv. Savi koji je, kako se čini, isto imao planinarskih sklonosti. Vodio nas je mlađi sin našega domaćina, Jovan. Jovan je rekao da mu ime znači Ivan, ali ako Marko nije Marek, Jovan ne mora biti Ivan. Jovana nitko nije mogao pratiti u tempu, a po nekim komentarima posve je izvjesno da smo imali najsporiji tempo u povijesti uspona na Savin kuk. Ali kad je bilo toliko pogleda za upiti, toliko šumskih jagoda za pojesti, toliko utisaka za podijeliti. Jovan je rekao da nije ni čudno da ne možemo hodati kad stalno jedemo i pričao je najbolje viceve o medi i zeki. Nedostaje nam Jovan.
SRIJEDA
„Vjetar sa planine tugu moju nosi“
A nosio je i nas. Krenuli smo na Bobotov kuk, najviši vrh Durmitora, kamo nismo stigli. Bar ne taj dan. Jer ako je vjetar rušio planinare teže kategorije, zaista je teško zamisliti što je vitke mlade dame držalo na zemlji. Možda onaj kamen u naprtnjači i nije bio šala. Nije samo puhalo, nosilo je. I bilo je hladno. I bučno. Ne ponovilo se. Došli smo do jezera u planini, jeli (po našem: naravno; po vodičevom: opet) i odlučili se vratiti. Kao da je kava u Žabljaku, koju poslužuju visoki, crni konobari najtamnijih očiju koje smo ikad vidjeli, manji doživljaj.
Da ispunimo dan otišli smo na vidikovac Ćurevac s kojeg se promatra kanjon Tare – drugi po dubini u svijetu, nakon Grand Canyona. Rijeka je bila kao nit tamo daleko, duboko dolje, a posebno smo uočili i durmitorske crnogorične šume. Bogate i guste, žive šume. Šume koje su napustile djetinjstvo, prerasle jogunasto mladenaštvo i ušle u smirenu, snažnu zrelu dob. Šume u kojima se drveće savršeno slaže jedno uz drugo, u skladu. Takve bi trebale biti sve šume na svim planinama diljem svijeta.
Dan je zavšio na Crnom jezeru gdje je dijete, koje jedino viče da je car gol, povikalo: „Ovaj je lud – kupa se!“ Ali nije bio lud ili ćemo do kraja boravka svi malo poludjeti na taj način. Jer kao i sa Bobotovim kukom, priča sa Crnim jezerom nije bila ni blizu kraja.
ČETVRTAK
„Feels like I’m knockin’ on heaven’s door“
Izreklamirali su nam taj vrh, Prutaš, kao najljepši na Durmitoru. A onda se ispostavilo da nije bila reklama nego živa istina. Uspon je bio dugačak i naporan, toliko težak da nismo čak niti jeli putem, ali oko vrha smo našli livade iz usamljenih snova, ledenjak za sanjkanje, kamen za staviti pod glavu, zagledati se u nebo i zapitati se kako stići tamo. Očarao nas je fenomen prirode koji oni zovu „Šareni pasovi“ – neka vrsta vilovitog stijenja, stoljeća vode i vjetra na vrhu planine. Snimatelji će dati statistiku, ali djelovalo je kao da nigdje nisu snimili toliko fotografija kao na Prutašu. Gledali smo, divili se. Gospodin je bio blizu. Možda nam se čak i smiješio.
Možda je tu večer p. Marko najljepše propovijedao. Možda je tu večer Marti bio najmanje zabrinut. Možda su bile najmanje gužve za tuš. Možda je večera bila najukusnija. A možda je sve bolje kada vidiš ono što smo mi vidjeli.
PETAK
„Ej živote, umrijet ću noćas od ljepote“
Tek u petak smo se razdvojili. I zaključili da smo to trebali i prije napraviti. Jer kada su se dvije skupine ponovno srele prepričavanju dogodovština i pokazivanju fotografija nije bilo kraja. A kako je zaostataka bilo više, a dan taj još jedan jedini, vrijedan, to je bilo zaista najbolje rješenje.
Jedna skupina se vratila na Bobotov kuk, ovoga puta do kraja. Spustili se s pričama o susretu s prirodom i susretu s braćom ljudima. Oboje je vrijedilo napora. Na Durmitoru cvijeće raste u svim mogućim bojama. Durmitorske boje nikada nećemo zaboraviti.
Druga skupina se vratila na Crno jezero: plivati, sunčati se, šetati. Tko legne na obalu tog jezera i zapliva u njemu mislit će da se nalazi u priči. Jezera u planinama nisu takva, ona su hladna, okružena liticama. Ovo je pak sve suprotno od toga što nam predrasude šapću: ugodno gostoljubivo, s mekanom travom, blagim obalama, kružnom šetnicom. Ništa crnoga nismo našli na Crnom jezeru. Lud si, ne ako u njega uđeš, nego kada ga moraš napustiti.
Navečer je bilo mnogo crnog crnogorskog vina, mnogo pjesme, smijeha, ponešto ispričavanja, radosti i zajedništva, nekih susreta u mraku. Nije nam se išlo doma, nije. Ali putovanje ima smisla tek kada se vratiš i bogatstvo koje si stekao podijeliš s onima koji nisu bili s tobom.
SUBOTA
„Cujem kako nekad jecaju planine; podjem njima kad se zazelim tisine“
Četiri auta, okrutan niz kilometara, more doživljaja, osjećaja, želja i planova. Vjerujem da je svatko od nas s razlogom došao na ovo mjesto i da se nitko, nitko nije vratio nepromijenjen. Ušli smo u neviđeno iskustvo. Pričat ćemo vam o njemu, ali malo će to značiti. Zato dođite. Neviđeno vas čeka. Bit će vam žao ako ne odete do njega.