Okupili smo se s raznih strana kao planinari, pustolovi, tražitelji planinske duhovnosti, stari i novi prijatelji i u tri dana zajedništva naučili mnogo toga – o sebi, jedni o drugima, o Bogu koji nam daruje ovakva iskustva kada nam je najviše potrebno. Ako je o motivaciji dolaska svakog putnika govoriti teško, o iskustvima je gotovo nemoguće. Svi gledamo u istom smjeru, ali svatko vidi i doživi druge stvari.
Što se objektivno dogodilo? Okupilo se 17 ljudi u 4 auta i otputovali smo u grad Millstatt na Millstatt See u Austriji. Otišli smo u petak, 19. lipnja, vratili se u ponedjeljak, 22. lipnja 2015. Smjestili smo se u samostanu u centru grada gdje nam je domaćin bio župnik, redovnik dehonijanac Slawomir i njegov kapelan Joseph. Spavali smo u staroj kuli koja je nedavno obnovljena za primanje najavljenih grupa – koliko nedavno govori činjenica da smo madrace i posteljinu vadili iz omota u kojima su dostavljeni iz trgovine. Organizacijski dio izleta vodio je Tomislav, za duhovnost i dnevne euharistije brinuo je p. Marko.
Ostalo spada pod subjektivno. Vrijeme je bilo… zanimljivo. Nikako monotono. Prvi dan smo krenuli iz oblačnog, ali toplog vremena u gradu prema visini planine gdje smo prvo hodali u oblaku, zatim pod laganom kišicom, pa oštrom bockavom solikom, a onda i pravim, pravcatim božićno bijelim snijegom koji se taložio po kabanicama i naprtnjačama i čudio nas kao i oduševljavao kao i natjerao da se spustimo do planinarskog doma i utješimo toplim štrudlama od jabuke, kakaom i sličnim malim životnim radostima. Kada ne možeš dobiti ono što želiš, uzmeš ono što ti se pruža.
Zbog tako skraćenog boravka u planini popodne smo otkrivali grad – idilično austrijsko mjesto sa starom jezgrom koja je nastala na benediktinskom samostanu, u kojem su u jednom trenutku bili i vitezovi templari, kasnije isusovci, a sada i mi. Nagledali smo se lijepog cvijeća, uređenih parkova, degustirali sladolede… Bilo je optimista koji su ponijeli kupaće kostime, ali jezero nije surađivalo – možda nekom drugom toplijom prilikom.
Drugi dan je zasjalo sunce i omogućilo nam da beskrajno dugo hodamo po lijepo markiranim stazama, sa izvorima vode i kravama koje pasu i zvone zvonima oko vrata, sa gustim šumama i strmim livadama, s ogradama od bodljikave žice, puno razgovora i puno smijeha. Imali smo ručak u visokoj travi i pogled na jezero iza baš svakog zavoja…
Večeri smo provodili u dvorištu samostana, uz fontanu i pod zvjezdanim nebom, a konačni ukras cijeloj idili je bila vatra koju smo upalili kako bi se uz nju ugrijali, kako bi se prisjetili osjećaja onih nekih jednostavnijih vremena kada je živ plamen podsjećao ljude koliko toga instinktivnoga svi nosimo u sebi. Tada se je lakše opustili, lakše je zasanjati i odnijeti jedan mali komadić topline u srcu ma kamo da te život odnese.
A odnio nas je posvuda, zajedno sa našim doživljajima i radostima koje smo prikupili da nas vesele – do neke sljedeće prilike. Da sjednemo zajedno, da se pomolimo, da se upoznamo i ogrijemo na vatrama svega što nam je u životu važno – svaki uspod na planinu promijeni nešto u dolini. Koliko god puta da smo to doživjeli, još uvijek nas može iznenaditi.
