12 veličanstvenih, što planinara, što potpunih amatera šetača. U subotnje jutro, 27.veljače 2016., uputili smo se na slap Sopot (zapadna Medvednica). Polazna točka bila je Gornje Vrapče. Nisam se mogla načuditi opremi naše male skupine, no putem sam se pokušala opustiti i prepustiti. Molitva na početku puta je tome još više pridonijela. Krenuli smo i nakon desetak minuta zastali za fotkanje kod slapa Ferendol. Polako je krenulo uspinjanje, za tim su se i razine blata počele povećavati. Najprije do gležnja, pa listova, a bilo je i gore. Spuštajući se prema slapu staza je na nekim dijelovima toliko uništena da su vrijedni planinari obilježili okolnu stazu na svakih pola metara kako bi se izbjegle sve te jaruge. No, pred sam slap voda je učinila svoje. Staza je gotovo nestala. Još se jedan dio tla drži povezan, no idući put, na tome mjestu možemo očekivati most. I to smo nekako preskočili, zaobišli i našli se kod slapa. Najveći slap Medvednice (9m) bio je u svom punom zamahu. Uslikali smo se i krenuli prema Planinarskom domu Risnjak. Navikli već na cjelodnevno “blatanje” naišli smo i na ostatke snijega iz kojih su već provirivale proljetnice: pasji zub, procjepak, šafrani, jaglaci i visibabe. Pet minuta do jedan sat (sve po planu) stižemo u PD Risnjak i omamljuje nas toplina, kamin i fini, kuhani ručak. Okrijepljeni krećemo prema Mikulićima. Mijenjamo rutu, ne vraćamo se u Gornje Vrapče jer nas je blato traumatiziralo. Staza broj 9 je ionako privlačnija i podsjeća na Hobitove staze. Tek smo se u Mikulićima svi opustili. Jeee! Nema više blata, no idemo dalje! Tko će sad čekati autobus?! Uputili smo se do potoka Črnomerec, pa preko brane i prateći potok pješke stigli do okretišta autobusa. Još smo popili i kavicu i tek tada se uputili svojim kućama. Dugo, blatno, vodeno, snježno, subotnje planinarenje došlo je svome kraju. A svi već pričaju o idućem izletu.
(Anita Kristian)