1831.
Znače li vam nešto ti brojevi?
Sinjal. Možda vam više govori ovo ime?
Uzdiže se iznad Knina, u njenom podnožju izvire Krka. Najviša je u Hrvatskoj.
Dinara. Planina na kojoj smo proveli vikend. Dvadeset članova i prijatelja HPD sv. Patrika.
Nekima je to bilo prvo planinarenje nakon puno godina, nekima je to bilo prvo planinarenje – ikada. Izabrati Dinaru za svoj prvi planinarski izlet je zaista hrabro. Ali pokazalo se da je to bio dobar izbor.
Kako se vikend ne bi sveo samo na planinarenje i spavanje u domu, mi smo ga začinili spavanjem u vagonima na ranžirnom kolodvoru u Kninu. Iskustvo za pamćenje, uvid u život radnika na željeznici. Miris pruge i vagona koji su cijelo ljeto izloženi poznatim kninskim vrućinama neke je podsjetio na djetinjstvo, druge pak stalni stanari vagona-komarci, potjerali na spavanje u auto. Treći su spavali u šefovskom vagonu na novom madracu, ali uglavnom u subotu u jutro svi su bili spremni na osvajanje Dinare.
Olakotna okolnost je svakako bila ta što nam je domar Perica olakšao naprtnjače i stvari prevezao do doma. Mi smo se autima prevezli komad puta makadamskom cestom i parkirali na Suvom polju, odakle je većina s nešto straha u očima promatrala tu ljepoticu koja se uzdizala iznad nas – plavičastu Dinaru koja se činila dalekom i neosvojivom.
Put do samog doma Brezovac u kojem smo noćili je jednostavan makadam blagog nagiba koji nam je svakim zavojem otkrio novi vidik. Bilo je na njemu i raspadnutih gojzerica (tako je to kad stoje godinama u ormaru – vole se raspasti prilikom prvog planinarenja), intervencija za popravak istih, fotografiranja i razgovora. U laganom ritmu došli smo do doma gdje smo ručali, kratko odmorili i krenuli put vrha.
Uz sve veće nagibe sve se češće čulo „zapomaganje“ početnika, uzdisanje, želje za pauzom. Ali vrh je bio sve bliže i čak i ako je netko namjeravao odustati ipak je potaknut nagovorima društva stisnuo zube i nastavio dalje. Vrh nas je dočekao kao velika klupa za odmor, svatko je našao svoje mjesto za leći, sjesti, odmoriti, fotografirati, … Zajedničke slike, Troglavske slike, selfiji, sebesliki, sebači i svojkići, … Peruča, Vrlika, Svilaja, Knin, Troglav, Jadran, Lika, Velebit, Prokljan, Bosna… ma teško je nabrojati što je oko sve vidjelo jer dočekao nas je prekrasan pogled. Prekrasan dan kasnog ljeta…
Na povratku je svatko našao svoj ritam, svog partnera za hod i u smiraj dana vratili smo se u dom.
Večera (skuhana još u Zagrebu) u toploj blagavaoni (i posljedice uspona na vrh) neke je nagnala na direktan odlazak na spavanje, dok je većina s domaćinima i ostalim gostima sjedila ispod milijuna sjajnih i velikih zvijezda i prebirala uz tamburicu i gitaru po hitovima raznih generacija. Bilo je i onih koji su upravo zbog zvijezda odlučili prespavati pod vedrim nebom.
U jutro su ranoranioci željni dodatnih visinskih metara u nogama krenuli put Badnja, dok je ostatak ekipe spremio dom, spakirao stvari i krenuo na povratak.
Domaćini su nas ispratili osmjehom, zahvalni na pjesmi, zabavi i primjerom kako bi se svi planinari trebali ponašati, a mi smo polako razgibavajući bolne mišiće i zglobove gazili makadam u suprotnom smjeru, prepričavajući jedni drugima doživljaje i osjećaje nastale prethodnog dana.
Autima smo se zatim spustili do izvora rijeke Krke, napili se hladne, bistre vode, ohladili vruća stopala i napete mišiće pa otišli na zasluženi ručak. A nakon ručka kao kruna svega, posjet svetištu na Udbini gdje nas je fra Josip dočekao spreman održati sv. Misu samo za nas 20. Milost je išla i dalje od toga jer nam je nakon mise pokazao svetište, pričao o njegovom nastanku, o bolnoj i teškoj povijesti kraja, o želji da se na jednom mjestu povežu sve rane naše Domovine.
Zahvalni fra Josipu na tako divnom susretu (a saznali smo i da je sudjelovao na PKP-u naše udruge u Slunju), uputili smo se svojim domovima, vjerujem duhovno i psihički i te kako osnaženi za nadolazeće tjedne.
Valja napomenuti-bio je s nama i pas. Lina – pokazala se kao odlična planinarka, veselo je trčkarala oko nas, njuškala zrak, valjala se u blatu… I ona je osvojila Dinaru i zaslužila redak – dva u ovome tekstu.
Savršen izlet! Vrhunska organizacija! Odlično! Čulo se od sudionika, dok je Lina veselo mahala repom.
Vjetar smo čuli, vukove nismo vidjeli, vodu smo s izvora pili – na Dinari smo bili…