Mali planinari Pavlekice su planinarska grupa učenika OŠ Pavleka Miškine pri Svetom Duhu iz Zagreba koja djeluje od šk.g. 2014./2015. S radom smo započeli kao eksperiment: ako se djeci svidi ova izvannastavna aktivnost, nastavit ćemo s radom. S takvim stavom nismo bili opterećeni uspjehom i velikim ciljevima. Svaki izlet bio je pomicanje granica i rast: kako za učenike u ljubavi prema planinarenju tako i za nas učitelje u planinarskom vođenju. Kolega Boris Puljar i ja kao voditelji nadopunjavali smo se u organizacijskim i provedbenim izazovima i nakon nekoliko izleta uvidjeli da je to što radimo dobro i današnjoj djeci itekako potrebno, pa i njihovim obiteljima. Tako su do danas u šk. g. 2016./2017. iza nas već 16 izleta: jednodnevnih, dvodnevnih, s roditeljima…
Ove godine narasli smo za četrdesetak članova, Borisovih i mojih učenika koji su od prvog razreda čekali da se upišu u Male planinare jer prihvaćamo učenike od 3. razreda nadalje. Time je pred nas postavljen novi izazov jer svjesni smo da ne možemo s pedeset učenika na izlet ići javnim gradskim prijevozom kao dosad. Odlučili smo se za izlete autobusom, van grada i s roditeljima kao pratnjom. Roditelji su to prihvatili s oduševljenjem jer će priče o našim izletima doživjeti osobno te provesti s njima kvalitetno vrijeme u prirodi. A u prirodi se najljepše uči: o životu, o sebi, o drugima, o povijesti i legendama, o domovini. A tako ljubiti i poštovati svijet oko sebe naučila sam osobno kroz druženja, izlete, planinarske križne puteve, projekt Lijepa li si, kamp na Velebitu i dr. udruge Ekosspiritus iz Samobora. Naučeno, urezano u srce željela sam širiti dalje. I tako polako rastemo pa nam se ove godine pridružila još jedna učiteljica iz škole kao voditeljica. Danas smo uvjereni da naša aktivnost više nije eksperiment već ozbiljna aktivnost te nagodinu namjeravamo učlaniti djecu u HPD sv. Patrik kao posebnu sekciju društva. Učenici su prošle godine imali priliku noćiti u novootvorenom domu Cerinski vir te nekoliko puta u organizaciji udruge posjetiti Velebit koji udruga posebno voli.
U listopadu ove godine samostalno smo organizirali prvi izlet autobusom van grada. Prvi samostalni i to baš na kolijevku hrvatskog planinarstva: Klek. Autobus smo popunili u rekordnom roku, neke smo čak morali i odbiti. No, s organizacijske strane nismo bili spremni za dva autobusa. Cijeli tjedan prije izleta bilo je kišovito vrijeme i mnogi su se bojali kako će sve ispasti. Mi smo voditelji bili sigurni da se na izlet ide i da se pravi planinar zna izletu prilagoditi.
Te subote, 22. listopada vrijeme je bilo predivno. Do Ogulina nas je pratila magla, no čim smo izašli iz autobusa osjetio se drugačiji duh, odmak od grada, svakodnevnice i vrlo opuštena atmosfera među sudionicima izleta. Kod župne crkve u Ogulinu dočekao nas je Sajam meda pa smo imali prilike degustirati čaj i medenjake. Popili smo vodu s vrela Cesarovec prema legendi da će dečki oženiti Ogulinke, a djevojke zauvijek ostati mlade i lijepe. Naišli smo i na turističku zajednicu gdje smo počašćeni promotivnim letcima grada Ogulina. A djeca k’o djeca, vesele se svemu što dobiju. Tko zna kada će se opet vratiti u ovaj kraj i otkriti sve njegove legende i bajke. Posjetili smo i ispričali priču o Đulinom ponoru, prošetali uz ogulinski kaštel, pronašli Ivaninu kuću bajki i uputili se do sela Bjelsko otkuda smo započeli s hodom. Do Planinarskog doma Klek hodali smo otprilike jedan sat i dvadeset minuta. Roditelji su se putem žalili da su im djeca postavila prejak tempo pa smo se podijelili u dvije skupine. S nama je bio i jedan djed sa svoje dvije unučice blizanke koji je strpljivo slušao svoj hod i odredio svoj tempo. Bilo je pravo zadovoljstvo kad smo se svi ponovno sreli kod doma. Poručali smo, a zatim se počelo probijati sunce. Najhrabriji su se u pratnji roditelja uputili na vrh dok su se ostali nesmetano igrali oko doma. Prije spusta napravili smo zajedničku fotografiju i „po školski“, u koloni, spustili se natrag u Bjelsko. Sunce je posušilo svo blato, no ipak prije ulaska u autobus svi su se preobuli u čistu obuću. I tu nije bio kraj. Za naš prvi uspon na Klek počastili smo se palačinkama u Hotelu Frankopan. Tako okrijepljeni i veseli sjeli smo u autobus i krenuli put Zagreba. Mislili smo da će djeca u autobusu zaspati od umora i iscrpljenosti, no atmosfera je bila toliko živa da se činilo kao da smo na izlet tek krenuli.
Bili smo zadovoljni. Sve je prošlo kako treba. Idemo dalje. Na hodniku škole već se čuju pitanja kada je idući izlet… Uskoro!
Anita Kristian, HPD Sv. Patrik
