Bio je to jedan lijepi vruće – hladni vikend izlet. Ili nam je bilo vruće (u autu, u planinarskom domu, prilikom uspona) ili hladno (u hladu, na vjetru, dok smo se grudali). A što dobijemo kada spojimo vruće i hladno? Dobijemo toplo! I to je prava riječ. Dva dana na Ćićariji, 22. i 23. travnja 2017. HPD Sv. Patrik, 16 planinara i dežurni vodič mjeseca Tomislav, uz asistenciju Ive = topli osjećaj oko srčeka, upoznavanje Domovine i stvaranje novih prijateljstava.
Ćičariju smo upoznavali sljedećim redosljedom:
Nakon nalaženja naša četiri auta (tri vozača i jedna vozačica) na Vratima Jadrana, te panoramske vožnje Istrom (znate da bi vam u turističkim agencijama to dodatno naplatiti, a mi dajemo besplatno 😉 ) prvi uspon bio je na Žbevnicu (1014 m n/v). Lagana šetnja za zagrijavanje do vrha od trave i livada i spontani susret s lokalnim planinarem/vodičem koji nas je smjestio u prostor i imenovao nam sve vrhove koji su se vidjeli oko nas.
Spuštamo se i vozimo do sljedećeg odredišta – penjemo se na Orljak (1106 m n/v). Na vrhu visoki križ crvene boje i vrijeme za ručak. Oni nježnije kože su već počeli poprimati po licu i razne nijanse crvene boje od vjetra i sunca. Susreli smo i bl. Miroslava Bulešića. Ipak smo se muvali po njegovom kraju. 😉
Ponovno malo vožnje i onda napokon ostavljamo aute i penjemo se prema planinarskom domu „Korita“ (1010 m n/m) gdje ćemo noćiti. Tek drugi dan, prilikom spuštanja, smo shvatili da smo težim putem (koji malo izgleda kao one stepenice za Mordor) išli gore, a lakšim dolje. Ali planinari to tako vole. 😉
Nakon smještaja u dom i obnavljanja zaliha B vitamina, uzimamo i treći vrh za taj prvi dan, idemo na Županj vrh (1138 m n/v). Kružna staza – kroz šumu se penje na njega, a onda preko livada spušta nazad. U domu nam za to vrijeme bračni par domara priprema toplu večeru, pa i neko hladno piće, pa neki razgovori i igre dvije istine/jedna laž i noćenje u skupnom ležišću… Nećemo reći tko je hrkao, a tko spavao na klupi u blagovaoni… Ako vas baš jako zanima, drugi put krenite s nama!
Naš vodič nas je probudio već u sedam sati, pa smo kavu pili onoliko brzo koliko su je uspijevali skuhati i smo već u osam bili na putu za četvrti vrh, najviši vrh Ćićarije: Veliki Planik (1272 m n/v). Dođeš gore i stvarno povjeruješ da ti je svijet pod nogama! Veselo smo se spuštali dolje jer je na domu čekao roštilj! Važno su nam najavili da će nam sve meso koje ne pojedeno spakirati za put.Odat ćemo vam tajnu: nisu imali što pakirati. 😉
Odmah prvi dan smo shvatili da smo se po boji planinarske odjeće podijelili u dva tima: rozi i zeleni. Ali to je bila jedina podjela koja se desila taj vikend, a nekako je s presvlačenjima i ona sve manje upadala u oči. Lijepi vikend. Topli vikend. Vidimo se uskoro na nekom novom pohodu…
