Već više od deset godina pokraj lugarske kućice na Velikom Lomu u Nacionalnom parku Sjeverni Velebit svoj ljetni kamp dižu članovi HPDa „Sv. Patrik“. Ove godine petnaestak sudionika boravilo je u planini od nedjelje, 09. srpnja do subote, 15. srpnja 2017. I bili su to lijepi dani, prožeti planinarenjem, opuštanjem, druženjem, pjesmom i smijehom, uz duhovni sadržaj. Zanimljivo je kako čovjek, kada se odrekne svega što civilizacijski ima u svakodnevici, zauzvrat pronađe baš sve što mu treba.
„Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima.“ (Mt 11, 25)
Okupili smo se u nedjelju na euharistijskom slavlju u Krasnom, kupili ulaznice u upravi Nacionalnog parka koji nam već godinama izlazi u susret dozvolom za kampiranje i krenuli u naručje planine, prema planinarskom domu Zavižan. Tamo uvijek isti prekrasni vidici, ista vedra dobrodošlica, isti dragi ljudi. Nakon ručka, krećemo prema Velikom Lomu. Na livadi je visoka trava, očito se nitko nije ove gdine zadržavao tamo. Stari sudionici prepoznaju svoja mjesta za šatore, novi ih tek biraju i ispituju. Do večeri smo se svi smjestili, Tomislav, koji je vodio kamp je objasnio pravila kojih ćemo se držati i uz prvo paljenje vatre na ognjištu pustolovina hotela s tisuću zvjezdica je započela. Očito je ovo mjesto sakriveno od mudrih i umnih, a obavljeno malenima.
„Zaista, ovo je kuća Božja, ovo su vrata nebeska!“ (Post 28, 17)
Svatko je u ponedjeljak, nakon buđenja na tom mjestu za izabrane, stao pred misao dana (koju smo stavljali na kućicu iz dnevne liturgije i koje donosimo u ovom osvrtu) i mogao se samo složiti. Na planini boravimo u kući Božjoj, boravimo tamo gdje su vrata nebeska. Odlazimo u Škrbinu Dragu i preko jako loše staze u prvom dijelu, prepune srušenog suhog drveća, penjemo se prema Premužićevoj stazi. Odlazimo na Gromovaču i pričamo sve najbolje priče koje znamo o Velebitu, a sada ih znamo već puno. Planiramo na Rossijevoj kolibi ručak, ali zatičemo veliku gužvu – manja skupina planinara i velika skupina srednjoškolaca iz Londona koji svoj izlet imaju upravo na našoj planini. Sudionici kampa se privremeno razdvajaju – dio se vraća u kamp, a ostali produžujemo do Crikvene. Pogledi se otvaraju, srca se mekšaju, zaboravljamo sve što nemamo i uživamo u onom što nam je darovano. Povratak je taman za vrijeme za misu, pa večeru, pa gledanje uz vatru i smirivanje misli od svega što uznemiruje. Topla je večer, očekujemo toplu noć.
„Anđeo Gospodnji tabor podiže oko njegovih štovalaca da ih spasi.“ (Ps 34, 8)
Jesu li to u noći anđeli bili oko našeg tabora? Sigurno jesu. Jutro se budi iznad borova, sunce dolazi u kamp, a mi se nakon doručka dižemo na Zavižan, gdje razmišljamo o meteroološkoj postaji koja na tom mjesu bez prekida djeluje od 1953. godine i vremenu koje ona bilježi i čudima Velebita, kao što je snijeg u baš svako doba godine. Spuštamo se u ‘Vukušića snižnicu’ da malo osjetimo snijeg u srpnju, da se ne zaboravimo čuditi. Slijedi uspon na vrh Pivčevac, lijepa šetnja kroz šumu u vrlo vruć dan, pa povratak preko Jezera opet do doma. Tek jedan auto se nakon planinarenja odmah vraća u kamp kako bi počeli s pripremom večere, a ostali s našim p. Markom imaju misu u kapelici na Zavižanu, kojoj se pridružilo i nešto planinara. Taman kako je završila večera pokrio nas je neki tamni oblak i preko nas je protutnjila prava velebitska oluja, s munjama i gromovima i obiljem kiše i vjetra. Neki šatori su izdržali više, a neki manje dobro. Svi smo se okupili u kućici, upalili svijeće, tješili se da će proći. I prošlo je. Anđeo Gospodnji tabor podiže da nas spasi…
„Naum Gospodnji dovijeka ostaje i misli srca njegova od koljena do koljena.“ (Ps 33, 11)
Osluškujemo misli srca Njegovih i naših dok dolazimo na bogati izvor žive vode u Štirovači, pa pijemo, umivamo se, hladimo pive i lubenice… Bilo je i nekih natjecanja u tome tko može duže držati ruku u vodi. Imali smo mušku i žensku kategoriju. Zbog dečki, razumijete. Bilo bi ih sram da shvate koliko su zapravo jako izgubili od žena. Ne znaju oni trpjeti bol. Ne zapravo. :p Penjemo se na predivan travnati vrh Šatorinu gdje ležimo u visokoj travi, hvatamo signal kojega gore ima, a susrećemo i usamljenog planinara koji već dva tjedna hoda Velebitom, sam… I zahvalni smo na tome što imamo jedni druge, nekoga da s njim slavimo misu, podijelimo roštilj koji je za večeru, ispričamo vic uz vatru, zgrijemo se u šatoru. Vrijeme se mijenja i noću dolazi čuvena velebitska hladnoća. Vadimo dekice i tople čarape, vadimo zalihe zagrljaja ne bi li se ogrijali. P. Marko kod ognjišta izloži Presveto na kratko klanjanje i to grije iznutra, kao i prije navedene stvari izvana.
„Putem propovijedajte: ‘Približilo se kraljevstvo nebesko!’“ (Mt 10, 7)
Dio sudionika ostaje u kampu, jer i to ima svoje čari. Opuštati se, šetati, čitati, uživati u tišini, odmarati tijelo i dušu. I to se može na Velebitu, sve se može na Velebitu. U kampu puše vjetar, a na Zavižanu ulazimo u gusti oblak od kojega ne vidimo dva metra ispred sebe. Optimistično sjedimo u domu i gledamo kroz prozor i naše strpljenje se nagrađuje – vidici se otvaraju i možemo se uspeti kako smo planirali na Zavižansku Kosu, pa atraktivan Balinovac, preko livada koje izgledaju baš onako kako livada u planini mora izgledati i stijena koje privlače kako stijena i mora privlačiti… Na vrhu hladan vjetar, skrivamo se u čudesnoj šumi u Botaničkom vrtu, a neki se penju i na Veliki Zavižan. Nakon zajedničkog ručka na domu još se jednom odlučimo prošetati na Vučjak i shvatimo da više nema niti naznaka lošeg vremena od jutra. Tako se brzo vrijeme u planini mijenja, tako neprimjetno sve postane bolje. To je način na koji se približava i kraljevstvo nebesko.
„Evo, ja vas šaljem kao ovce među vukove. Budite dakle mudri kao zmije, a bezazleni kao golubovi!“ (Mt 10, 16)
Petak je posljednji dan koji ćemo cijeli provesti na planini i pomalo dolaze misli što i tko nas čeka kada se spustimo… Planovi mudri, planovi bezazleni… Ponovno neki ostaju odmarati u kampu, a ostali se penju preko Lubenovačkih vrata i spuštaju na livadu Lubenovac, najveću livadu Sjevernog Velebita. Razgledamo pastirske stanove koji su na koncu prilično spretno uklopljeni u okoliš. Dio ostaje na livadi, a oni najuporniji, oni najznatiželjniji dižu se još jednom na Premužićevu stazu (jako loše markiran početak staze, jedva je pronađosmo) i preko Crikvene i Rossijeve kolibe dolaze nazad u kamp. Svi se okupljamo za vrijeme za misu, pa još dugo sjedimo uz vatru upijajući iskustvo, pamteći ga za dane koji će doći, jer uz ta sjećanja i najhladniji trenuci mogu postati malo topliji, nježniji i bliži.
„Ne bojte se dakle. Ta ništa nije skriveno što se neće otkriti ni tajno što se neće doznati.“ (Mt 10, 26)
Ne bojte se dakle. Da, bili smo u Planini i bilo nam je lijepo. Bili smo u planini i učili o prirodi, o ljudima, o sebi. Bili smo i onda je došlo vrijeme da se kamp sruši, stvari pospreme i da se vrati u civilizaciju. Čekaju obaveze, čeka brzina svakodnevice, čekaju sve stvari koje smo ostavili na tjedan dana. Ali iskustvo ostaje. I kada nam opet bude potrebno, kada se opet poželimo mira, tišine i ljepote, Planini se uvijek možemo vratiti. Mudri su oni koji znaju učiniti tako. To je naša skrivena tajna i sada je dijelimo s vama. Planini se uvijek možemo vratiti.