Kao ljetni izlet u visoko gorje, članovi HPDa Sv. Patrik ove godine putovali su u Alpe od 26. – 30. srpnja 2017. Pročitajte kako im je bilo…
U vrijeme kad ovo pišem, u Zagrebu je u 13h 34°C. U vrijeme kad smo se penjali prema našem cilju- domu ispod Grosser Hafnera (dom je na 2320m) prije točno tjedan dana 26.07. , bilo je mjestimice vjerojatno i 1°C, uz olujne udare vjetra, kišu koja je lijevala „k’o iz kabla“, a na jednom dijelu i snijeg i to onaj koji kad se zabije u lice ili oko boli kao komadić stakla, a muškima brije bradu.
Iz Zagreba smo krenuli prema parkiralištu kod brane na vrhu visokogorske alpske ceste Malta s tri auta, 11 putnika. U Austriji je počela padati kiša, koja je uz vjetar već na samom parkingu kod brane stvarala probleme. Odlučili smo pričekati sat-dva u jednom modernom hotelu u kojem nam je recepcioner, na pitanje što predviđa kakvo bi vrijeme moglo biti tokom dana, kao iz puške opalio: nisam ja metereolog. Ljubazan osmjeh nižepotpisane natjerao ga je da se na kraju razgovora nasmiješi. Kiselo, ali ipak se nasmiješio. Nakon što smo najbolje kako smo mogli zavezali kabanice i ponča da se ne razlete po austrijskim Alpama, započeli smo uspon dug 4h u ovom našem slučaju. I sretno, nakon puno blata, rušenja od vjetra, promrzli i pokisli, stigli u dom kod Josefa i Erne. Za večeru topla juha, tko želi-može dobiti još. Da, topla juha vratila nas je u život, a gitara i pjesma zagrijali su nam srca. Idući dan, četvrtak 27.07., krenuli smo prema Grosser Hafneru (3076 m n/v). Dragi domar Josef nas je upozorio: ako ima leda na stijenama, vratite se nazad. Početak uspona bio je obećavajući, pojavilo se sunce, kape i rukavice nismo skidali, ali sunce je bilo tu. No, penjući se prema grebenu, nailazili smo na sve više snijega. Na grebenu smo se odvojili: oni koji idu nazad i oni koji idu naprijed. Uskoro su, radi debelog ledenog sloja na stijenama i sajlama oni koji idu naprijed postali oni koji idu nazad. Nismo uspjeli osvojiti vrh, ali nama nije niti važno osvajati vrhove. Važnije nam je bilo ispred doma na klupi rasprostrt domaće delicije i ručati u zajedništvu. Na večer-topla juha. Tko hoće, može dobiti repete. Pa opet gitara i pjesma, pa spavanac u zajedničkoj spavaonici (madraci, deke, jastuci-sve čisto; a valja napomenuti da nikad ni u jednom domu WC nije bio tako uredan). Kao zanimljivost evo jedan podatak: kad otvore dom, tamo negdje u lipnju, domari dođu helikopterom gore, a helikopter taj dan napravi 15-16 tura da im dostavi sve potrebno. I to je jedina dostava koju imaju u sezoni. A dobro smo i jeli i pili na domu…
Vraćamo se s doma do parkinga na brani. Vrijeme-prekrasno, pred domom 20°C. Sunce grije, pogledi su prekrasni. Odmor uz potok na livadi koji smo pri usponu samo krajičkom oka doživjeli. Hladimo stopala u ledenoj alpskoj vodi. Nastavljamo kroz grmove borovnica, nakon kojih smo naravno svi musavi i ljubičasti. Nakon silaska našli smo još jednu klupu za zajednički ručak, delicija ni ovaj put nije nedostajalo. Kroz „dolinu tisuću slapova“ vraćamo se istim putem, a naš je slijedeći cilj Millstatt i pater Slavek kod kojeg smo već jednom spavali. Smještamo se u tornju uređenom za goste kraj župnog dvora i nagrađujemo se: a) večernjim kupanjem u jezeru, b) roštiljem u prekrasnom travnatom dvorištu župnog dvora. Ovaj put gitara i pjesma za prijatelje Poljake koji su tu stali kako bi se odmorili na putu iz Hrvatske prema Poljskoj.
Subotu smo iskoristili da se popnemo na vrh Lammersdorfer (2063 m n/v) iznad Millstatta s kojeg nas je prije dvije godine u lipnju potjerao, zamislite, isto snijeg. Ovaj puta vedro, s malo oblaka, pogledi prekrasni, kravice pasu… Na večer smo se opet počastili kupanjem u jezeru i pravom domaćom kotlovinom. Preostali Poljaci koji su ovaj puta promatrali s balkona, poželjeli su da im opet zapjevamo, tako da se hrvatska pjesma orila Austrijom na želju Poljaka i kao slavlje pobjede naših vaterpolista u finalu SP-a dugo u noć.
U nedjelju, nakon doručka i mise, krenuli smo na put prema svojim domovima. No, kako bismo malo „razbili“ putovanje, stali smo u slovenskom Vintgartu, kanjonu s mostićima iznad prekrasne zelene rijeke Radovna. Budući da je tamo bilo toliko ljudi da smo se malo šokirali, vraćali smo se kružnom stazom preko brežuljkastih livada prekrivenih cvijećem. Putem do Zagreba smo ponovno zaposjeli jednu klupu i rasprostrli preostale delicije te tako zaključili naš „Izlet preko 1831m“.
I.M.