Svakog planinara svako ljeto zovu visoke planine. Nas su, po treći put od kada je osnovano Hrvatsko planinarsko društvo „Sv. Patrik“, dozvali Dolomiti. Puno je vremena prošlo od kada smo posljednji put posjetili tu planinsku skupinu koja je proglašena prirodnom svjetskom baštinom UNESCO-a i bilo je vrijeme da se izlet ponovi. Osamnaest članova okupilo se 8. – 12. kolovoza 2024. kako bi se s njom upoznali, neki po prvi put, a neki ponovno, kao veterani povratnici.
Krenuli smo s dva kombija u četvrtak ujutro odmah imajući u planu obići osnovnu stazu ispod popularnog grebena Tre Cime. Kako je broj automobila koji mogu doći do planinarskog objekta Rifugio Auronzo koji se nalazi na 2.320 m n.v. i odakle krećemo ograničen, ispalo je dobro što smo stigli u popodnevnim satima, kada su jutarnji hodači već bili na odlasku. Prvi pogledi na kamene strukture koje djeluju hladno i mrtvo s jedne strane i livade i doline koje pršte životom s druge, oduševljava osjetila i najavljuje velike pustolovine koje nas čekaju.
Ispostavilo se da je jedno od naša dva vozila izlet odlučilo shvatiti kao i svoj godišnji odmor i radilo je dok je bilo odmorno i raspoloženo, a onda mu je trebala stanka. Prihvatili smo i tog ćudljivog člana ekspedicije takvog kakav je bio, kombi s karakterom, a vozač, šaptač mjenjaču, krotio ga je točno onoliko koliko je ovaj bio u stanju podnijeti.
Do večeri stižemo do hotela Tyrolia gdje se smještamo u sobe, otkrivamo poglede s balkona i terase na kojoj ćemo provoditi večeri, dišemo mirise crnogorice koja raste uokolo, slušamo potok i povremeno njakanje magaraca koji se muvaju u obližnjem oboru.
Nakon odličnog doručka, vozimo se na Passo Pordoi (2239 m n.v.) odakle se s uspinjačom dižemo 700 metara visinske razlike, do mjesta gdje kreće jedna od brojnih planinarskih staza. Najveći problem u Dolomitima je odabrati kojim putem krenuti, jer je izbor beskrajan. S obzirom da tek otkrivamo penjačke preferencije grupe, na vrh Piz Boe (3152 m n.v.) uputimo se stazom koju nazivaju „Via Normale“. I normalnim tempom, uz pokoju stanku za okrepu, većina stiže preko tri tisuće metara, neki i po prvi put.
Sljedeći dan volja ljudskog vodiča pada u drugi plan pred planom kombija s karakterom i završimo točno na prijevoju Passo Giau (2236 m n.v.), što se ispostavi kao najbolja moguća solucija koja nam je mogla pasti pod noge. Zasiječemo po kamenjaru, popnemo se markiranim koritom potoka, obnovimo snage na prvom planinarskom domu, kako bi uspjeli stići do drugoga. Logistika je nevjerojatna, na svim mjestima ugostiteljska ponuda je veća nego što možemo i zamisliti. Sve čega si poželite – oni imaju; slatko, slano i tekuće.
Grupa se razdvoji prema preferencijama i dok jedni krenu istim putem nazad, udarna skupina se zagleda u primamljive sajle na ferati za koje nagađamo da nas kružim putem planiraju vratiti na početno mjesto. U jednom trenutku posumnjamo u vlastiti plan, učini nam se da odlazimo previše u krivom smjeru i zabrinemo se da bi mogli završiti u nekoj od dolina paralelnih s onom u kojem nas čekaju kombi classic i kombi s karakterom. Nismo se vraćali niti pet minuta, kada se dogodi veliko čudo u vidu Marije i Marka, vodiča na godišnjem, koji nas onako zagubljene uzmu u svoje optimistično i samopouzdano okrilje i povedu dalje stazom u koju smo posumnjali. Bila je to velika pustolovina i nikada nijedna žena, muškarac i pas nisu bili sličniji anđelima čuvarima nego njih troje dok su nas pratili na toj sajli.
Ostatak skupine vratio se kroz livade, neki pješice, neki sedežnicom i ponovno spajanje proteklo je u uspoređivanju svega što smo vidjeli i doživjeli. Zanimljivo je kako smo svi, bez obzira koji je bio naš smjer, bili uvjereni kako smo baš mi izabrali pametnije i prošli bolje.
Nedjelju iskoristimo za odmaranje, sudjelujemo na misi na talijanskom jeziku u gradiću Rocca Pietore gdje nam župnik dozvoli da pročitamo evanđelje na hrvatskom jeziku, a zatim odlazimo na zajednički ručak u slikoviti restoran okružen borovima, s čije terase punimo oči pogledima, jednako kako punimo trbuhe hranom. Dio se ponovno novom uspinjačom diže u visine, a drugi uspiju i zaplivati u planinskom jezeru koje uopće nije bilo hladno. Kupači su izašli van i prije nego što su ušli (s jednom časnom iznimkom) jer im se eto tako baš dalo. Stvarno. Spuštamo se i u turistički gradić Canazei gdje se čudimo širini – izboru i kvaliteti planinarske opreme. Čovjek može samo zavidjeti. I potrošiti nešto novaca.
Vožnja kući vraća nas u vrućine domovine, užaren asfalt, gužve na cestama – sve oko nas budi nostalgiju prema onome što smo doživjeli u dolomitskim danima i večerima i s obzirom da ne možemo ostati, odlučimo kako se svakako moramo vratiti.
Izlet je inicirao Radovan, isplanirao Nino, vodio kombi s karakterom, a svaki sudionik dodao je neki mali dio sebe kako bi mozaik ljeta u visokim planinama bio sklopljen u lijepu sliku koja će nam svima ostati u sjećanjima. U Dolomitima se nalazi 21 vrh viši od 3 000 m nadmorske visine. Sigurni smo kako nas barem neki od njih još čekaju…

Galeriju fotografija pogledajte na facebook stranici udruge Ekosspiritus.