Tradicionalnom taboru u dolini Velikog Loma na samoj granici Nacionalnog parka Sjeverni Velebit ove godine se pridružilo dvadesetak pustolova, zaljubljenika u prirodu i dobro društvo. Šest dana pod šatorima i oko ognjišta koje je bilo centar svih zbivanja u kampu (na)učili smo se skromnijem i jednostavnijem načinu životu koji u sebi krije mnogo čarolije.
Pod vodstvom Radovana, dugogodišnjeg planinara i dobrog poznavatelja Velebita, svaki dan bio je organiziran izlet na neki od vrhova obližnjih Rožanskih i Hajdučkih kukova. Šetali smo po Premužićevoj stazi, uspeli se na Gromovaču i Crikvenu. Već prema afinitetima, tjelesnoj kondiciji i pustolovnoj crti u svakome biralo se koliko daleko se tko želi uspeti (ili spustiti). Kao poseban izazov postavljeno je dočekati izlazak sunca na vrhu planine, na što su se odvažili, i to posljednji dan, samo Mirjana i Dragutin. Čestitamo!
Velebit nam je priredio brojna iznenađenja, poput vrućih šest dana zbog kojih su mnogi izgorjeli na suncu, koji su se premetnuli u noći toliko hladne da nas je neka jutra dočekao led na svemu što nas je okruživalo. Da bi se u srpnju grudali i iskusili druge tipično zimske radosti ovog ljeta se nije trebalo ni spuštati u jame ‘sniježnice’ – mjesta vječnog leda. Snijega je, zbog izrazito duge i oštre zime, zaostalo u brojnim usjecima i kotlinama.
Kvaliteti tabora pridonijeli su naši kuhari Tomislav, Marijan i Radovan koji su se iz dana u dan natjecali tko će spremiti bolji obrok, a uz njihove napore svi su pomagali pri pripremi, a još više pri degustaciji ponuđenog. Većina bi se vjerojatno složila da se među obavezne sadržaje NP Sjeverni Velebit uvrsti i Velebitsko pivo, koje je redovito pratilo naše dane, a još više večeri uz logorsku vatru. Sa čak dvojicom gitarista, Milanom i Tomislavom, pjesma, uz smijeh i druženje, nije prestajala do dugo u noć.
U dogovoru s upravom nacionalnog parka, kao i prethodnih godina, za zahvalu što su nam dozvolili kampiranje u tom posebnom kutku Domovine, održana je radna akcija kojom smo željeli pomoći u napretku mjesta na kojem smo bili. Pripremali smo prostor za table s podacima koje će biti postavljene na Velebitu radi edukacije i bolje promocije.
Dio vremena s nama su bili svećenici, vlč. Milan Kerš i vlč. Josip Karas, koji su predslavili euharistiju na samom početku Premužićeve staze, u ‘katedrali’ sa zidovima od drveća, trave i cvijeća, čistog planinskog zraka i sunčeve svjetlosti. Uz izazove koje je planina postavljala našem tijelu, oni su ih postavili i našem duhu, a sve pod geslom tabora, uzetog iz Matejevog evanđelja: „…povede ih na goru visoku, u osamu…“.
Posebno smo se osjećali dolaskom na planinarski dom na Zavižanu (1594 m), gdje obitelj Vukušić riječi ‘dobrodošlica’ daje neke posve nove, veće i značajnije okvire. Neki su se uspeli na okolne vrhove, neki razgledali Velebitski botanički vrt, neki kartali i uživali u pogledu na otoke sjevernog Jadrana koji se otamo promatraju doslovno ‘kao na dlanu’. Ali svi su bili na okupu kada smo pred kućom još jednom zapjevali naše hrvatske pjesme i zagrlili se i dali srcu da plamti i nikome, naš nikome, se nije išlo kući sa Velebita, našeg drugog doma.