Priroda se uvijek prima našeg srca…

Moje asocijacije na riječ ‘Paklenica’ uvijek su se svodile na: kamenje, stijene, vruće, pusto, prazno, zmije, škorpioni, sve ostale puzave stvari od kojih će svaku poštenu ženu proći jeza – pakao. Pa ne zove se Paklenica bez veze, ne?
Udruga Ekosspiritus odlučila je posjetiti to opako mjesto u dugačkom vikendu 23. i 24. lipnja i bila sam posve sigurna da znam zašto imamo tek tridesetak sudionika… kamenje, stijene, vruće, pusto… znate već. Na početku putovanja prvi zlokoban znak bila je 13 km duga kolona ispred tunela Mala Kapela u kojoj smo zapeli uz klasične probleme s mjehurima koji odluče baš usred najveće gužve da se žele prazniti i tako to. Već sam tad bila sigurna kako sam trebala ostati doma, a vjerovala sam kako i ostali prijatelji u pustolovini posve dobro kamufliraju svoj očaj koji se morao skrivati negdje ispod nasmiješenih lica. Sigurno. Zadnja kap – ili da kažem litra – koja je prelila čašu bilo je kad je na posljednjem stajanju uz trgovinu, koju su vrijedni i trezveni planinari posve ispraznili od pive, u bus ušao netko i pitao: ‘Čija je ona narančasta naprtnjača otraga? Jer iz nje nešto opako curi…’ I tako smo se našli na ulazu u NP Paklenica, spremajući se odvojiti od klimatiziranog autobusa i krenuti na pakleni hod po tom paklenom mjestu, a moja naprtnjača i sve stvari u njoj posve mokri, a neophodna voda razlivena, a potok za koju su nam obećavali da cijelo vrijeme teče uz stazu presušio, ajoooj…
Priroda se uvijek prima našeg srca. Te proročke riječi koje smo za geslo putovanja posudili od Petra Preradovića ipak su se na koncu obistinile – na način na koji svakako nismo očekivali. Paklenica je nevjerojatna. Ne nevjerojatno strašna, nego nevjerojatno dojmljiva i nezaboravna. Hod se ne može nazvati usponom nego šetnjom, većina staze je u hladu koji nas je štitio od najvećeg sunca, potok je u višim dijelovima ipak tekao i tvorio zelena i modra jezerca koja su očaravala, a svako malo smo nailazili na izvore pitke, a ledeno hladne vode… Mogli smo se posve lako zaljubiti u to mjesto i nikada ga ne napustiti. Neki vjerojatno i jesu.
Ručali smo kod ‘Lugareve kuće ‘ s pogledom na potok i zelenilo, odmarajući i oči i uši i noge i dušu… Popodne smo stigli do planinarskog doma gdje je bilo noćenje, smjestili se, a neki i napokon posušili mokre svari i vreću za spavanje . Tomislav nas je u maniri pravog vođe poveo u šetnju kolebajući se između desnog puta, pa krenemo njime…ne, ne ipak lijevog puta pa se vratimo njime… pa ipak ne, desni je bolji pa idemo nazad tamo… Na koncu smo uspjeli pronaći i razgledati stare kuće iz 18. st. sagrađene pod živom stijenom, a i susresti se s bakom i dedom Ramić koji su svakako zaslužili da budu dio nacionalnog parka. Baka u rubači i tenisicama s markom i deda koji koji je razvio interes za neke sudionice našeg izleta bili su tema još dugo u noć… Navečer, kada na naše čežnje zajedno padaju svjetlosti sunca i mjeseca, izmiješane, i kada je možda sve moguće, čak i okupiti se oko velikog lonca graha bez posljedica, bili smo zajedno. Pričali, mnogo se smijali, kartali, oblačili se kako je postajalo prohladno, vadili ohlađene limenke iz potoka, pjevali, neki si dizali cijenu u Holywoodu demonstrirajući obilje talenata i svirajući , parovi su odlazili u šetnju pokazujući veću ljubav prema prirodi od nas solera i na koncu svi pozaspali čvrsto kako se samo na planini može.
U nedjelju ujutro smo napustili planinarski dom i spustili se do mjesta gdje se put odvaja za Manita peć. Rečeno nam je da u nazivu ‘peć’ znači pećina, a ‘manita’ – jer su u nju nekoć išli samo mahniti ljudi. Gotovo pa da smo se složili kad nas je slomio konstantan uspon koji je trajao 40 minuta i sunce koje nije imalo milosti, da bi takvu atmosferu zamijenili s temperaturom od 8 stupnjeva u špilji, vlagom i hladnoćom.
Bilo je prijedloga da se grijemo razmjenom tjelesne topline, ali samo su se rijetki realizirali…
Oko podneva smo se spustili do podnožja i škrinje sa sladoledom, a zatim nastavili i do Starigrada i gradskih plaža, restorana i ponovno: škrinji sa sladoledom. Neki su se kupali, a neki igrali sa morskim ježevima.
Usprkos prijedlogu da misu slavimo iz mora jer je crkva bila na samoj obali okupili smo se oko stola Gospodnjeg pod vodstvom don Ive Borića na čiju smo želju pred crkvom i zapjevali dok su turisti zbunjeno promatrali i vjerojatno poželjeli biti s nama. I tada sam shvatila: ako na izlet odemo, ako se odvažimo, bez obzira koliko ‘paklenički’ zvučao, zapamtiti ćemo ga uvijek i zauvijek, prirodu, (neke) ljude i atmosferu. Želim vam da budete hrabri. I dođite na naš sljedeći projekt. Neće vam biti žao. Priroda se uvijek prima našeg srca.