Isto mjesto – dolina Veliki Lom u nacionalnom parku sjeverni Velebit; isto vrijeme – mjesec srpanj, ove godine od 14. – 19. srpnja; isti ljudi – članovi, prijatelji i simpatizeri HPD Sv. Patrik i zaljubljenici u prirodu – a posve novi doživljaji, iskustva i osjećaji koje smo proživjeli.
Vjerujemo kako je više prijavljenih dvaput dobro razmislilo prije samog polaska, u ponedjeljak ujutro dok nas je ispraćala kiša i najava nevremena, noseći zimsku odjeću na ljetni kamp. Okupilo se tridesetak najhrabrijih, od kojih neki povremeno, ne dozvoljavajući da nas strahovi ili obveze na bilo koji način koče. Vjerujem kako je više ljudi okretalo očima kada nas je Radovan u prolomu oblaka na jednom od odmorišta uvjeravao kako „gore sije suce“. Naravno da sije. I svisci zamataju čokolade… Naučili smo, ponovno, da se sa šefom ne raspravlja. Sijalo je sunce kad smo tražili svoje mjesto bez kvrga i kamenja i dizali šatore koji su nam postali dom daleko od doma na vrhu planine. Torbica od dvije kile postaje krov nad glavom i zaštita od hladnoće, kiše, rose, sunca… Tko kaže da nismo boraviti na začaranom mjestu? Tko kaže da tamo nije sve, baš sve moguće? Sa mnogo novih lica koja sada već nazivamo dragim prijateljima odmah smo prošli obavezno upoznavanje ‘tko je tko’ u našem malom kampu, podijelili dužnosti i zapamtili geslo po kojem smo se trudili postići suživot s prirodom: „Živimo mirno, jednostavno i opušteno“.
Prvi pokušaj planinarenja odmah prvi dan nije završio baš najbolje jer nismo pronašli put na blisku nam uzvisinu Velikog Rainca koja nadvisuje kamp. Vođeni velikom mudrošću i oprezom vratili smo se odlučni pokušati koji drugi put. Sljedeći dan započeo je mnogo bolje jednostavnim pohodom na Hajdučke kukove, prvi susret sa živom stijenom i usponom, uputama da dišemo na nos i potajnim dahtanjem na usta pazeći da nas ne opaze lokalni DIFovci prijekorna pogleda. Nakon povratka u kamp i prve od brojnih ukusnih večera zaključeno je kako je preostalih tri sata danjeg svjetla više nego dovoljno za ponovni pokušaj osvajanja Rainca. Krenulo se dobro. Veselo i ponosno smo se slikali na vrhu i upisivali u knjigu dojmova koja zamalo nije ostala posljednji zapis o nama… Deset veličanstvenih ponesenih legendom o nekom navodnom lakšem spustu koji postoji negdje tamo. Nešto kao ljubav – svi o njemu pričaju, a malo ga je tko doživio, što nas ne sprečava da barem ne pokušamo. Nizbrdo i nizbrdo, kroz livadu i šumu, sve dalje i dalje. Zatim tama. Noć. Nepoznat kraj. I deset veličanstvenih planinara vrhunski izgubljenih na Velebitu bez signala za mobitel. Pustolovina za pamćenje. Mjesečina je stalno izgledala kao svjetlo auta ili ulična rasvjeta. Sjena je stalno podsjećala na neke opasne divlje životinje koje nas slijede: medvjed, vuk, ris, zec, ptičica, pauk, mrav. Shvatili smo da čak i kad ne znaš kamo ideš, lakše je ako nisi sam. Planinarski dom egzotičnog naziva Apatišan koji nikad prije nismo mogli ni izgovoriti ni zapamtiti, a koji je bio prva točka po kojoj smo se orijentirali i napokon shvatili gdje smo postao nam je svjetlija točka čak i od punog mjeseca koji nas je pratio i podržavao u našoj šetnji. Nitko se nikad nije zadovoljnije spustio na spavanje u ledeni šator u neudobnu vreću za spavanje bez jastuka od nas tu večer.
Nova jutra nose nove pobjede po Rožanskim kukovima, oko Rossijeve kolibe, prema Crikveni, nisko dolje u podzemlje gdje ima alkohola i visoko gore na kukove gdje ima slatkiša. Teturali smo po magli i niskim oblacima po livadama oko Alana zamjećujući ljude tek kao obris, shvaćajući koliko smo zapravo svi slični. Prolazili smo zastrašujuće pustu Premužićevu stazu, bez planinara, bez turista, bez znakova života. Dijelili smo se na radnike koji su po nacionalnom parku čistili drva za ograde i postavljali stupove, te harem koji je slijedio preostalog nam muškarca po Zavižanu i okolici. Slavili smo neke znakovite rođendane vjernih (da ne kažem starih) članova ponoćnim ćevapima i tortama od pudinga, pjevali dok nisu pukle žice na gitari. Bilo je toliko hladno da smo zamalo sjedili u samom ognjištu pokušavajući se ugrijati. Hrana je bila toliko ukusna da su nam se glinene zdjelice prelijevale po koljenima na kojima smo ih balansirano održavali. Uvijek i svugdje je bilo suhog voća svih boja i oblika, a svako pivo se konzumiralo zatvorenih očiju kako bi svi mogli maštati da piju Velebitsko, ironično, rijetkost ove sezone na Velebitu… Do kraja tjedna su se šatori sve više praznili, a lugarska kučica punila.
Vikend je donio nove prijatelje, novi, treći i jubilarni uspon na Veliki Rainac, ovaj put besprijekoran jer smo utabali posve dobru stazicu do gore, još više pjesme, smijeha i druženja. Ispečena su čak dva kozleta, pohano meso i tikvice, spremani neki legendarni umaci. Odlučeno je javnim i legalnim kanalima da će vodeći tekst duhovnog sadržaja biti priča ispričana na Škrbinoj Dragi o kamenoklescu koji nije bio zadovoljan svojim životom.Odlučeno je tajnim podzemnim (da ne kažem ženskim) kanalima da će vodeći tekst manje duhovnog sadržaja biti rečenice Marise de los Santos: „Svakoga dana živim u čudu. Čudim se dok idem svojim poslom i liježem s tim čuđenjem i budim se s njim svakog jutra, bez obzira na to gdje sam. Nikada nisam poznavao nikoga poput tebe, jer ne postoji nitko poput tebe. A kako nema nikoga poput tebe, nikada nikoga nisam želio tako kako želim tebe. U tami postoji izvjesna lakoća, mekani zamućeni mir koji razmrlja crte između jedne i druge osobe.“ A na Velebitu se stalno imamo čemu čuditi. Potpuno i iskreno. I sanjati velike snove o osvajanju neosvojivog. Tako nas uče. Hodaj svojim tempom i diši na nos. Ne paničari. Bit ćeš dobro. Za sreću se valja potruditi.