Neki taj tjedan čekaju cijelu godinu. Prema njemu traže godišnje odmore, stvaraju planove, maštaju i nadaju se. Gotovo uvijek se isplati i preko svih očekivanja. Velebit nas je ugostio od 12. – 18. srpnja u godini 2010-oj. Velebit nas je počastio sa krasnim, sunčanim danima i neobično toplim noćima. Velebit nas je očarao i zamaglio nam pogled za svakodnevicu kako bi se mogli umorni odmoriti, prazni napuniti, bezvoljni oživjeti.
Na našem starom mjestu u Velikom Lomu, na području NP Sjeverni Velebit, uz posebnu dozvolu, digli smo šatore koje su nam zaista bili smještaj s tisuću zvjezdica. Takva se raskošna ljepota ne može stvoriti ljudskim snagama. Pričalo se da smo dijelili dolinu s tri obitelji medvjeda koji su se ipak uviđano maknuli od naše logorske vatre i buke, za razliku od tisuća obada koji su letjeli za nama kao plašt. Nakon mnogo uboda, žalopojke je prekinuo mudar komentar: Mi smo došli k njima, a ne oni k nama.“ Morali smo se naučiti suživotu, bez obzira koliko on težak bio.
U kampu je živjelo dvadesetak sudionika, članova i prijatelja HPD Sv. Patrik. Bez obzira jesu li se prizorima koji su nam darovani prepustili prvi put ili tek jedan od mnogih u nizu, na jednaki su se uporni način penjali, spuštali i hodali da bi ih upoznali još više i još bolje. Otišli smo na ogromnu livadu Lubenovac koju više nitko ne kosi i nitko ne pase i koju zbog toga neke buduće generacije više i neće moći gledati. Popeli smo se na Kozjak koji je poseban zbog livada kao iz slikovnica koje se prolaze prema vrhu, a dok smo hvatali dah mogli smo dugo promatrati kako divokoze bez tih problema trče i skaču s kamena na kamen, s livade u šumu. Pohod po vrhovima Rožanskih kukova je najdraža tradicija gdje svi ostaju bez daha – na sve moguće načine. Tamo se oslanjamo na klekovinu koja se mora čvrsto prihvatiti da bi gore rasla, držimo se sajli i ljestvi, a ponekad i jedni drugih. Iskustvo od kojeg se raste. Držali smo se Premužićeve staze pomažući u obnovi Rossijeve kolibe, odnoseći suvišni i donoseći potrebni materijal. Vratili smo se u planinarski dom Zavižan i u njegovu okolicu, koliko zbog pogleda, toliko i zbog društva koje nas gore uvijek čeka.
Svaki dan bio je obogaćen nekim duhovnim sadržajem kroz razgovor ili zajedničku molitvu, ali i tjelesnim sadržajem preko sprecijaliteta spremljenih na logorskoj vatri. Nakon višegodišnje stanke obnovio se običaj odlaska na izlazak sunca, koji je ispao prilično vjetrovit i oblačan, tako da nastavljamo čekati neku slikovitiju i možda plodonosniju priliku negdje u budućnosti. Bilo je i ponešto zbližavanja s velebitskom travaricom, kako u čisto ženskom, tako i u miješanom društvu. Neki su izgorjeli od sunca, neki se pripalili pri ognjištu, razmjenjivale su se deke i marame, tradicionalno vadila kanta iz bunara, a o počecima nekih filmskih karijeri slušajte na nadolazećem planinarskom križnom putu…
Neprocjenjiva je to prilika da bolje upoznamo sami sebe i svoje sposobnosti i ograničenja, kao i jedni druge, tuđe potrebe i želje, smjehove i tuge. I opet će doći vrijeme sljedeće ljeto kada će se taj tjedan približiti i neki će se ljudi odvažiti, stvarati planove, mašatati i nadati se… Nadamo se da ćete i vi, koji ovo čitate, biti među njima.