U tradicionalnom drugom vikendu listopada 2015. godine održan je 56. Planinarski križni put udruge Ekosspiritus iz Samobora. Bio je ovo kišni pohod, zagrebački pohod, pohod 11 župa i 5 redovničkih zajednica, pohod modrih marama, pohod sigurnosti u geslo koje smo odabrali: „Ono što pustinju čini lijepom jest saznanje da se u njoj negdje krije izvor.“ (Antoine de Saint-Exupéry). Imali smo posebne goste: dvojicu redovnika iz Austrije, domaćine nadolazećeg križnog puta koji ide u okolicu Beča. S nama su hodali, kisnuli, pričali, koncelebrirali na našim euharistijama… U koloni su bile i dvije djevojke iz Španjolske, volonterke Taizea koje su došle u Hrvatsku na dva tjedna, a mlade su pozvale na susret u Valenciji. Ana i Dominik pripremili su trasu. Mario i Josip su glazbeni dio digli na neki novi nivo svirajući na postajama, svirajući u hodu u koloni, svirajući navečer u školi… svirajući baš stalno. Tekst postaja koje smo otisnuli u prikladnoj knjižici napisala je vjeroučiteljica Maja Mudri. Na temelju njezinih tekstova razmišljali smo o pustinji koju svi nekada doživimo u svojim životima i tražili izvore koji je mogu oživjeti, a nalaze se u prijateljstvu, žrtvi, ljubavi, molitvi, Bogu…
Krenuli smo sa vrha Sljemena, od crkve Majke Božje Sljemenske gdje nas je dočekao tamošnji župnik svih planinara Medvednice, pater Korade iz isusovačke zajednice. Prvi redovnik kojeg smo susreli. Kolona je krenula prema slikovitoj kapelici sv. Jakoba koja ukrašava jedan od obronaka Medvednice i ove subote je bila okružena sa tristotinjak planinara – više nego vjerojatno u dugo vremena. Spustili smo se do zidina Medvedgrada, gdje je treća postaja bila kod kapele sv. Filipa i molili na Oltaru domovine. Župa Šestine bila je mjesto stanke za ručak, a župnik je mladima posebno naglasio važnost činjenice da se pokraj crkve nalazi grobnica „oca domovine“ Ante Starčevića. Put nas je dalje vodio u Gračane gdje nas je župna crkva izdaleka pozdravila gromoglasnom zvonjavom, a župnik se predstavio kao franjevac trećoredac – naša druga redovnička zajednica. Do večeri smo stigli u Remete, gdje je u osnovnoj školi bilo organizirano noćenje za sve sudionike. Večernji program na temu ovoga pohoda ‘pustinja’ vodile su mala sestra Blaženka i mala sestra Angelika iz zajednice Isusove Male sestre – naša treća redovnička zajednica. Na euharistiji je o Malom princu i ‘Mad Maxu’ i Marsovcu propovijedao vlč. Anđelko Katanac. Razni likovi koji u pustinji traže svoje izvore, svoje otkupljenje. I naravno, u crkvi Majke Božje Remetske, zagovornice Hrvatske, i u svom samostanu velikodušno su nas ugostili braća karmelićani.
Kiša koja je počela još večer prije padala je cijelu noć i nastavila padati kroz nedjelju našega hoda. Obilnu okrepu u dvorištu crkve smještene u kući doživjeli smo u novoosnovanoj župi Bešići. S toplim čajem i kolačima dočekali su nas i u Markuševcu, što je za, do tada već opasno promrzle hodače, bio element kojim su malo obnovili snagu. Sedma župa u nizu i dvanaesta postaja razmatranja križnog puta bila je u župnoj crkvi Granešina. U nekom trenutku jednostavno ne možeš postati mokriji i više pokisnuti nego što već jesi. U tom smo stanju bili kad smo ušli u župu Trnovovčica – peta redovnička zajednica: dehonijanci. Mladima je, uoči izvanredne godine milosrđa koju je najavio papa, predstavljena sv. Faustina Kowalska i pobožnost Božjega milosrđa. Predstavljena im je i velikodušnost župljana – i ovdje su nas počastili i obnovili smo snage za zadnji napor. Posljednja postaja hoda vodila nas je prema našoj devetoj župi – Brestje, gdje je slavljena završna euharistija s narodom. Iako se tijekom dana broj hodača pomalo smanjivao, onih najupornijih dvjestotitanjak uživalo je u nadahnutoj propovijedi vlč. Domagoja Matoševića, a nakon toga i u toplom gulašu koju nas je čekao za večeru. Da, bili smo mokri. Potpuno mokri. Ali još uvijek je bilo volje za otpjevati zajedno neke pjesme, za pozdraviti neke drage prijatelje i čestitati jedni drugima i naglasiti: uvijek će se pamtiti koji su to bili ljudi koji su prohodali 56. Planinarski križni put. Iako je tema bila pustinja, Gospodin je obilno poslao kiše i vjetrove. Postalo nam je to nezaboravno iskustvo koje nikada nećemo zaboraviti.