Tulove grede – Paklenica – Sveto Brdo
Teško je nakon neopisivog vikenda na Južnom Velebitu sjesti za tipkovnicu i napisati suvisle riječi. Iako misliš da ga poznaješ, svaki put se iznova upoznaješ s Velebitom.
Okupili smo se u petak u Zatonu Obrovačkom oko 10h. Nas 15 iz Zagreba odnosno Karlovca, dvoje iz Zadra. Karmelu je iz Zadra dovezao moj otac koji živi na Viru. Kao prekaljeni hrvatski ratnik htio je po prvi puta vidjeti i osjetiti taj čuveni Velebit. Napravio je nekoliko koraka s nama na putu do vrha Tulovih greda te nas čekao na sigurnom, u hladu.
Tulove grede – Nakon vožnje Majstorskom cestom od Obrovca, stižemo na parkiralište podno vrha. Kakvo bi to planinarenje bilo da se ne zaluta? Fulanje markacije nas je dobro zagrijalo za ono što nas je čekalo. Opušteni uspon do…. ajme…. koje stijene, koji oblici!!!!!!! Putem nailazimo na ostatke bunkera iz Domovinskog rata. Tada shvatiš da su ovdje ratovali samo najbolji. Pred nama su sajle, oštre hridi, uzvici “ajme što je ovo, ja to neću moći”. Ma, svi smo mogli! Pogled s vrha Tulovih greda ne može se niti jednom fotografijom opisati.
Po silasku obilazimo spomen ploču i kapelicu podignutu za Damira Tomljenovića Gavrana, poginulog zapovjednika velebitskog bojišta. Kada je Mario nakon molitve zasvirao “Iznad polja makova” teško mi je bilo zadržati suze. Teško je….
Odlazimo za Starigrad gdje nas čekaju Maja i Tomislav. Nepisano pravilo je “Ako ideš na Paklenicu, a nisi bio u Dinka, nisi bio na Paklenici”. Pivica, plate miješanog mesa… Baš guštamo. Oko 17h krećemo prema domu na Paklenici gdje stižemo oko 19h. Svega je nas nekoliko bilo na Paklenici. Ostali gledaju i dive se ljepotama prirode. Ali, to nije sve! Kod doma smo imali prezentaciju suhomesnatih prerađevina iz raznih krajeva Lijepe naše. Nakon čaše-dvije-tri pivice, odlazimo na počinak u zajedničku spavaonicu.
Subota – planirani polazak na Sveto Brdo predviđen je između 8:00-8:30. To jutro pridružuju nam se Nikolina, Antonio i Zdravko koji će taj dan hodati od cca 1700 mnv u komadu!!!!! 12h hoda. S time da je Zdravko nakon silaska do doma, produžio još dalje – za Karlovac. Autom, naravno 🙂
Dok su Zrinka i Mario ostali kod doma, mi ostali uputili smo se ka Svetom Brdu. Usponi na Vaganski vrh i Sveto Brdo najteži su i najduži na cijelom Velebitu. Uspinjemo se polako kroz bukovu šumu uz potok Paklenice. Markacije nisu loše nego ih nema!!!! Dva puta odlazimo krivom stazom, ali se vraćamo na pravi put. Ništa strašno. Mene na Ivinim vodicama izdaje tetiva pa Zdravko preuzima vodstvo na sam vrh.
dalje nastavlja Anita….
Josip Lukinić
Dalje s izvješćem nastavljam ja. Iako sam Zdravka vidjela tek usput, onako u prolazu. Znam da me na vrhu Svetog brda dočekala opuštena i baš onako pravo zadovoljna ekipa. Zdravka opet nisam posebno primijetila, samozatajan neki lik. No dovoljno su glasni bili naši prijatelji Iva i Marti koji su se na Sveto brdo popeli s druge strane. Prigrlili smo ih jer dugo se znamo, a oni su odabrane i to po zasluzi, počastili hladnom limenkom pive.
Taj dan bio je jako težak za hodanje. Sunce u punoj snazi, na nekim dijelovima bez daška vjetra. Teško sam hodala, baš teško. A Josip mi je povjerio zadatak: ti ćeš biti zadnja. Uf, hoću li to moći? Jer kad si zadnji nekako korak postaje još teži. Nema nikog da tebe malo pogurne. Iskoristila sam taj hod, tu tišinu Velebita da uživam u njegovom cvijeću. Svaki tek procvjetali cvjetić kao da je kateheza sama za sebe. Neki rastu kao mala zajednica, neki je potpuno osamljen, a svaki tako drag, ljubak i opet ti glavom prođe ono: pogledajte ljiljane poljske… Zna Otac vaš nebeski što vam je potrebno. Zvončići, encijani, planinski jaglaci, majčina dušica, orhideje, šafrani, ljiljan, medvjeđi luk… i još toliko toga. Sve, sve sam ih fotkala. Uživali smo, nije bilo žurbe. Znali smo da je ostatak grupe u sigurnim Zdravkovim rukama. Jer u planini najvažnije je povjerenje. Putem smo sreli grupu hrvatskih vojnika. Vjerojatno su bili na nekoj vježbi. Nismo imali puno vremena s njima razgovarati jer obje su grupe imale jasan cilj. Ipak, nismo propustili čestitati im Dan oružanih snaga. Osjetili smo da su s ponosom prihvatili tu čestitku, baš kao što smo se i mi osjećali kada smo ih sreli. Veliki ponos i zahvalu.
Na vrhu Svetog brda smo predahnuli, ručali, odmorili i malo napunili baterije uživajući u pogledu. Nakon zajedničke fotografije krenuli smo sa spuštanjem preko Vlašić grada. Kako je hodala Zdravkova grupe i što se putem događalo ne znam. Znam samo da je Martina bila presretna što je pomakla svoje granice i bila iznimno zadovoljna sobom. Znam i da je Zdravko bio ugodno iznenađen fizičkom spremom naše doktorice Ane koja ga je uspješno pratila u stopu. Ja sam se pak jako vukla. U meni nije bilo puno energije, počela sam kukati. Koliko još… Noge mi otpadaju. Nina i Antonio su bili prava podrška, a Josip i Benjamin strpljivi. Tako nekako smo nas petero hrabrili jedni druge. I kad smo uhvatili zajednički ritam, zavladala je tišina. Nitko nije imao što za reći. Samo smo hodali. Sunce se probijalo kroz rub šume i tada smo ga mogli čuti. Neki neočekivani zvuk, za koji smo svi znali da ga nas petero nije proizvelo. Ponukalo nas je da se okrenemo. Ma baš pored nas je prošao! Zapravo, odjurio mali medo! Pretpostavljamo da se vraćao s pojilišta jer smo upravo hodali uz manji potok. Gledali smo je li mama medvjedica negdje u blizini, no nismo se dugo zadržavali. Krenuli smo dalje uz priču, pa i pjesmu.
Oko osam sati dolazimo pred dom. Mario nas dočekuje na mostu sa suhim voćem, a juha je već na stolu. Kakva je to juha bila! Ma nijedna svatovska joj nije bila ravna! Svi smo se najeli i još je ostalo. Zrinka i Mario rezali su povrće većinu poslijepodneva. A imali su vremena i za kraću šetnju i naslikavanje. Nakon večere krenula je pjesma. Tako je lijepo biti mlad, izaći iz svoje svakodnevice i biti s ljudima. Zapravo, sve se na ovom izletu ulagalo upravo u zajedništvo. I svaka je osoba tome pridonijela.
U nedjelju smo imali cilj stići na prijepodnevnu misu u Starigradu. I uspjeli smo, iako su nam poglede mamlile stijene i vrijedni penjači koji su već osvajali nove, zahtjevnije smjerove. Koliko sam uspjela promatrati, ostala sam zadivljena upornošću tih ljudi.
Na misi smo susreli grupu mladih iz zagrebačkog naselja Siget pa samo im upotpunili pjevanje. Naš je Danijel poznavao jednog od mladića pa su spontano na plaži snimili Marleyevu Redemption song. Nismo ni znali da naš Danijel tako dobro pjeva. Baš nas je ugodno iznenadio. Navratili smo se opet u Dinka na ručak pa na zasluženi kupanac. More je bilo odlično. Mario je imao podvodni fotić pa smo ga iskoristili da još jednom budemo djeca i poziramo. Bilo je čudesno, pomalo nevjerojatno, promatrati Sveto brdo, onaj vrh koji smo dan prije osvojili, iz mora, dok plutaš na leđima. Pitaš se: „Zar sam ja stvarno jučer tamo bio/bila?“
I onda nekako shvatiš da Velebit uvijek priča novu priču i da je uvijek na istom mjestu. I da uvijek čeka, neke nove ljude, nove priče… Još smo popili kavu, otkartali belu i put za Zagreb. Kući smo stigli brzo, zadovoljni našim autocestama. Oprostili smo se na parkiralištu i obećali si brzu razmjenu fotografija. Danas je to lako. Već u ponedjeljak prije osam ujutro, stizali su mailovi zahvale, oduševljenja, ispunjenosti. I tako se lakše preživi svakodnevica jedne metropole.
Josip se još jednom pokazao kao odličan vodič. Opušten, spontan, pozitivan, spreman na dogovor i nove ljude.
I za kraj: teško mi je prihvatiti da sam planinarila Dolomitima, Durmitorom, Bosnom i tek sada prvi put posjetila Nacionalni park Paklenicu jer ona nudi tolike mogućnosti: laganu šetnju, ozbiljan planinarski hod, penjanje u stijeni, posjet špiljama i tko zna što još…
Nadamo se da ćemo ga nastaviti istraživati. Nacionalni park Paklenica je mjesto gdje se ljubitelji prirode vraćaju s veseljem!
Anita Kristian
Velebite, vilovito stijenje,
Ja ljubim tvoje smilje.
Ljubim tvoga u gorici vuka,
I onoga – Ličkoga hajduka.